Treća nedjelja vremena ‘kroz godinu’ u liturgijskome ritmu Katoličke crkve slavi se kao Nedjelja Božje riječi.
Ta odluka pape Franje je izražena apostolskim pismom „Aperuit illis“ od 30. rujna 2019. Izrasla je iz želje da Božja riječ u životu Crkve bude na dublji način prepoznata kao izvor snage za život vjere, te kao milosno mjesto Kristove spasenjske prisutnosti u njegovu narodu. Nedjelja Božje riječi ima zadaću podsjetiti vjernike na ono što se po snazi naviještanja Riječi zbiva u svakome liturgijskome slavlju. Božja riječ, živa i djelotvorna po snazi Duha Svetoga, u liturgiji Crkve nastavlja: pozivati, poučavati, rasvjetljivati, koriti, tješiti, poticati, buditi nadu, ozdravljati, oslobađati, krijepiti… Stoga se Crkva u svakome liturgijskom slavlju duhovno i tjelesno izručuje preobražajnoj snazi Božje riječi. Da bi samo slavlje nedjelje Božje riječi za nas bilo duhovno korisno moramo više volje i htijenja posvetiti dostojanstvenom čitanju i slušanju Božje riječi. Više vrednovati duhovnu sabranost, meditaciju, šutnju, a dakako poznavati sve ono što je Katolička crkva poručila na II. Vatikanskom koncilu i u općim odredbama u vezi euharistijskih slavlja.
Meditacija Božje riječi
Meditacija (prema latinskom meditatio, razmišljanje, udubljivanje, usredotočenje) je duhovna vježba u kojoj meditant, onaj koji meditira, svoju pažnju sistematično i planski usmjerava prema određenom duhovnom sadržaju. U katoličanstvu se od meditacije očekuje oslobađanje čovjeka od ovozemaljskog, prizemnog, materijalnog, što mu omogućava da stvari sagledava sa stajališta vječnosti. Prema Tomislavu Ivančiću meditacija je jedan od oblika molitve. U tom smislu to je put do Boga, koji obično započinje čitanjem Biblije i molitvom naglas, ili samo unutarnjim razmatranjem u šutnji.
Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata – Bilješka o nedjelji Božje riječi: Prot. br. 602/20
„Kao kršćani jedan smo narod koji putuje kroz povijest, jačan prisutnošću Gospodina u našoj sredini koji nam govori i koji nas hrani. Dan posvećen Bibliji ne želi biti jednom na godinu, nego jednom za čitavu godinu, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernikâ. Zato nam je potrebno ući u prisni odnos sa Svetim pismom; u suprotnom naša će srca ostati hladna, a oči zatvorene, pogođeni, kakvi već jesmo, bezbrojnim oblicima sljepoće“…
Pripremanje čitača, navjestitelja Božje riječi – Opće odredbe Rimskog misala
Crkva je uvijek pokazivala posebnu pozornost onima koji u zajednici naviještaju Riječ Božju: svećenicima, đakonima i čitačima. Ova služba zahtijeva posebnu unutarnju i vanjsku pripremu, poznavanje teksta koji treba navijestiti i potrebnu pripremu za njegov navještaj, izbjegavajući bilo kakvu improvizaciju. Postoji mogućnost uvođenja u službu riječi kratkih i prikladnih napomena u čitanja. Ali ti uvodi doista trebaju biti kratki. Zbog vrijednosti koju ima Božja Riječ, Crkva poziva da se pažnja posveti ambonu s kojeg se naviješta. Ambon nije funkcionalan namještaj. Nego dostojanstveno mjesto pripravljeno za Božju riječ, a koje se nalazi u odnosu prema oltaru: govorimo o stolu Riječi Božje i Kristova Tijela, bilo da se odnosi na ambon ili nadasve, na oltar. Ambon je rezerviran za čitanja, pripjevni psalam i vazmeni navještaj. Sa ambona se može držati homilija i molitva vjernika, a manje je prikladno koristiti ga za razna tumačenja, obavijesti ili dirigentu za ravnanje pučkog pjevanja.
Šutnja u liturgiji – OURM
„Liturgiju riječi treba slaviti tako da pogoduje razmatranju i zato valja izbjegavati svaki oblik žurbe koji sprječava sabranost. U njoj su prikladni kratki trenuci šutnje, prilagođeni okupljenoj zajednici, s pomoću kojih će se, a djelovanjem Duha Svetoga srcem shvatiti Božja riječ i kroz molitvu pripremiti odgovor. Ti se trenuci šutnje mogu primjereno održavati na primjer prije samog početka liturgije riječi, poslije prvoga i drugoga čitanja te nakon završetka homilije i Sv. pričesti (OURM 25). Šutnja pomaže nutarnjem jedinstvu, traženju Gospodina i pažnji prema njegovoj prisutnosti. Šutnja pred Gospodinom je molitva, raspoloživost za njegovo djelovanje i sjedinjenje s Isusom Kristom. Pohvalno je da se već prije samoga slavlja održava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva (OURM 22).“
Uloga čitača na euharistijskim slavljima – navjestitelja Božje riječi
„Službi čitanja trebalo bi posvetiti daleko veću pozornost u smislu priprave. Jer ne radi se samo o tome da netko lijepo čita, pa makar imao i veću naobrazbu. Naprotiv, Božjoj riječi pristupa se iz vjere i dubokog poštovanja Božje riječi. Čitač je navjestitelj Božje riječi, Vesele vijesti, glasonoša koji prenosi Božje misli, i to s posebnoga mjesta koje nazivamo ambon ili besjedište. Budući da Crkva, kako kaže II. Vatikanski Koncil, »časti božanska Pisma kao sámo Gospodinovo Tijelo«, nije dobro da svećenik, ili bilo tko drugi, daje da ta knjiga »kruži« po crkvi, u potrazi tko će čitati pa se dogodi da ostane negdje po strani. Ta knjiga mora biti na ambonu. Za čitanje na misnim slavljima se treba dobro pripremiti. Prisjetimo se nemalog broja slučajeva gdje se djeca muče s čitanjem poslanica sv. Pavla, čije su rečenične konstrukcije dugačke, a da i ne govorimo o njihovim duhovnim dubinama poruka. Zbog važnosti lektorske službe, službeni čitač ne bi po nekima mogao biti prije primanja sakramenta Potvrde. To bi mogli biti vjernici koji su primili i proslavili sve predviđene sakramente inicijacije i koji se odgovorno postavljaju prema onom što u crkvi čitaju i navještaju. Jer je služba čitača u Crkvi nije usputna služba, nego izuzetno časna služba.“
SVETO PISMO U ŽIVOTU CRKVE
Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum
Crkva časti Pisma
21. „Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena – nepromjenljivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: „Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna“ (Heb 4, 12) „koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenima“ (Dj 20, 32; usp. 1 Sol 2, 13)“.
SACROSANTUM CONCILIUM br. 7.
II. Nastojanje oko liturgijskoga odgoja i djelatnoga sudjelovanja
14. „Majka Crkva živo želi da se svi vjernici privedu punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u bogoslužnim slavljima koje zahtijeva sama narav bogoslužja i na koje kršćanski narod – »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni« (1 Pt 2, 9; usp. 2, 4-5) – snagom krsta ima pravo i dužnost. U obnovi i njegovanju svetoga bogoslužja mora se najbrižnije svratiti pozornost na to puno i djelatno sudjelovanje svega naroda: bogoslužje je prvo, i to nužno vrelo iz kojega vjernici trebaju crpsti pravi kršćanski duh; pastiri duša ga stoga moraju u svekolikoj pastoralnoj djelatnosti marljivo promicati odgovarajućom poukom. A kako neće sinuti nikakva nada da će do toga doći ako sami pastiri duša prije ne budu posve prožeti duhom i snagom liturgije te postanu njezinim učiteljima, nadasve je potrebno pobrinuti se za liturgijski odgoj klera.“
Uloga Božje riječi u liturgijskim slavljima – prisni odnos sa Svetim pismom
Kada je moguć prisni odnos sa Svetim pismom? Upute Rimskog misala preporučuju da svaki vjernik, pa tako i klerik dođu ranije u crkvu na misno slavlje. To je važno iz više razloga. Jedan je svakako da se treba duhovno opustiti i tako pripremiti za misno slavlje. Ako smo mislima odsutni, teško da će se dogoditi prisni odnos sa čitanjem Božje riječi. A isto tako da bi se to dogodilo, čitači se moraju duhovno i emotivno uživjeti u čitanje koje čitaju u službi riječi. Oni ne navještaju običnu ljudsku riječ. Oni su navjestitelji Božje riječi koja je prožeta Bogom, Duhom Svetim. Dakle prisan odnos s Božjom riječi se događa kada su navjestitelj Božje riječi i slušatelj u fazi duhovne prisnosti sa živim Bogom. Dostojanstveno čitanje, i dostojanstveno slušanje Božje riječi su preduvjet za doživljaj da Bog meni progovara, da me opominje, hrabri, potiče i krijepi moj životni put. Inače nam se može dogoditi da slušajući ne čujemo, i gledajući ne vidimo. Da kod zdravih očiju i ušiju ostanemo duhovno slijepi, nedirnuti, nezahvaćeni, hladna srca. Tada nažalost Božja riječ može proći pokraj nas, iznad nas i naših misli i meditiranja. Pravi kršćanski duh treba zračiti iz svih riječi, gesta i promišljanja na svakom misnom slavlju. Ako se to dogodi i događa, tada se ne moramo bojati da će nam životna praksa i osobna apostolska aktivnost biti daleko realnog kršćanstva. A ono nastaje, raste, zrije u nama kao malo zrno gorušice. U tome je bit Kraljevstva Božjeg koje je tu, koje se ostvaruje i ide prema svojoj punini.
Molitva Gospi od šutnje
O Marijo, Djevice i katedralo šutnje, posvećujem ti cijeli svoj život. Majko neprekidne molitve, ti si utroba naše hvale, jer obožavaš Riječ Djetetom nastalu i Bezgrješno Janje žrtvovano za naše spasenje. Pomozi mi u podizanju ruku k nebu, da bih veličao Gospodina, odupro se napadu neprijatelja i prinio radosti i napore današnjih ljudi. Izvore radosti i zvijezdo koja najavljuje uzdizanje Sunca i osvjetljava kršćanski put, uvijek otvaram oči svojeg srca čudu Svjetla Života. Marijo, zavjete ljubavi pod križem, pomozi mi da volim kao što Bog želi, da bih mogao živjeti u vječnom blaženstvu zajedno s anđelima i svima svetima. Amen.
Fra Emiliano Antenucci
Vlč. Vladimir Trkmić
