Sveto vrijeme Korizme za nas vjernike doista je vrijeme velike radosti. Radosti koja nas priprema doista za jedan novi svijet koji mi sami izgrađujemo.
Bog nas ne želi prepustiti ni jednom zlu koje je u svijetu već nas snagom ljubavi posvećuje za novi život. To je život kojim već sada izgrađujemo svoje „nebo“. Oni koji ne vjeruju imaju svoju viziju svijeta. Njihov život su njihove ideologije. Njihov život su njihovi sistemi. Njihovi snovi, uspjesi i načini kojim postižu ravnodušnost u kojoj je sve dopušteno dok se ne dira u njihov okrug i sigurnost. Na nama kršćanima je sasvim jedno ova dimenzija koja nas otvara prema životu a to je da ovaj svijet posvećujemo i da sami radimo na svojoj vlastitoj svetosti. To je ono što nedostaje ovom vremenu. Osjećaj za sveto. Sveta prisutnost. Samo prisutnost Gospodina u njegovoj Riječi i Euharistiji je već tolika svetost no danas joj pristupamo sa svom bezbožnošću. Sve smo obezvrijedili. Pred nama, pred našim očima svakodnevno se događa susret kojemu svjedoče danas apostoli na brdu preobraženja.
Pred našim očima stoji proslavljeni Uskrsli Krist koji posvećuje naše živote. Tek kad se susretnemo sa svetošću pred nama onda se događa novost susreta s Bogom. Put Korizme danas postaje izazov kojim svjedočimo pozivu Abrahamu. Jer je to poziv svakom od nas. „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.“ Ako doista ovo vrijeme iskoristimo kao izlazak iz starog života iz starog okruženja tek tada se ostvaruje ono što žudimo. Nažalost mi bi radije da sve ostane isto jer nam je to previše. Otići od svije ležerne sigurnosti sigurno u svima nama unosi strah jer ići u nepoznato postaje nam mučnina, nelagoda neizvjesnosti. Tako nam je blizak ovaj današnji odlomak iz Knjige Postanka jer toliki naši su radi bezbožnih, korumpiranih struktura i sebičnosti otišli u nepoznato. U neke nove svjetove koji im omogućuju barem nekakav pristojan život. Za nas nije samo potreba nove sredine koja će nam osiguravati stabilnost životne sigurnosti. Da bi sebe ostvarili i doista imali pravu radost potrebno nam je naša otvorenost promijeniti sebe i svoj pristup svemu oko nas. Kristovo milosrđe nije jeftina milost koju današnji svijet nudi.
Krist na svome tijelu i na svojoj duši nosi svu težinu zla kojemu smo mi njegovi vjernici izloženi i na svu njegovu razornu snagu. No svojom prisutnošću on zlo pretvara u vatru svoje patničke ljubavi. Zato nam je danas pred nama poziv na novost života jer kako je obećao Abrahamu tako obećava i nama. „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“ Samo prava istinska promjena nosi u sebi blagoslov. Svaka pokora koju smo odabrali kao dio naše tjelesnog odricanja upravo nas pripremaju za novi život jer nam je to put da sve ono što smo živjeli korjenito mijenjamo. Iza nema povratka na staro. I sami sebi smo doista najbolji pokazatelji da se može u našem životu sa malenom žrtvicom promijeniti sve. Cijeli svijet.
Pred nas Bog stavlja ono što jest naš jedini život proslavljenost s Kristom. Susret s Kristom stvara sveti nemir s kojim ostvarujemo dar vjere. Korizmom Bog našu buntovnu ljudsku volju gledajući Božje preobraženo lice preobražava u volju koja je su obličena i sjedinjena sa božanskom voljom. I skupa sa Mojsijem i Ilijom u tom zajedništvu događa se naše proslavljeno otkupljenje. U preobraženosti otkriva nam svoje pravo lice, svoje srce. Iskazuje nam svu nježnost prema nama, svoju skrivenu nebesku ljubav koja seže sve do ludosti križa. Što više ljubimo Krista, što ga više poznajemo, to više raste naša prava sloboda. Raste radost otkupljenja. Zato pred nama stoji taj ljubljeni dar radost preobraženosti. Prepoznajmo Krista ondje gdje prebiva.
Danas otkrijmo Euharistiju kao najdragocjeniji dar u kojem se s Bogom ne barata niti postupa kao s nečim što je nedostojno. Tek kad joj damo mjesto svetosti kojoj joj pripada tada sve postaje novo. Jer svojim dostojnim blagovanjem, svojim čistim srcem kad primamo Krista tek tada se skupa s njim preobražavao i za ovaj svijet i za nebo. Vratimo sveto svetima. Euharistija je najdragocjenija svetinja koja nam je ostavljena kao trajna prisutnost Boga s nama zato joj vratimo dostojanstvo svetosti koja joj pripada. „I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. Gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«“ Gospodinova prisutnost neka nas svetošću blagoslovi i neka snagom ljubavi pripravi nas kako bismo ga dostojno gledali oči u oči za sva vremena.
don Damir Bistrić
