Svakim danom sve više stojimo pred otajstvom Božje svetosti koja nam se uvijek otkriva kao snažna svemoćna ljubav.
Mi vjernici toliko smo se nekako navikli na svoj odnos s Bogom na nekoj svojoj osobnoj razini koja je uvijek samo u potrebama i nedaćama.
Ako mi je u životu dobro tada me ne zanima ama baš ništa što je sveto jer i onako mogu sve sam. Sve mogu sa svojim vezama sa svojom moći. Sve rješavam sa jednim pozivom jer toliku imam snagu moći da sve mogu jer imam one koji su mi dužni i zato će mi morati i učiniti.
Toliko smo u stanju ono što je sveto pogaziti i obezvrijediti. Snažni smo u svim svojim djelima sve učiniti samo kako bi smo se svidjeli drugima. A vjeru na svakom mjestu spremni smo radi osobnih interesa zatajiti.
Vjera nam je postala privatna jer okolnosti su takove. Moj šef ne smije vidjeti da sam vjernik. Objavit ću nešto na društvenim mrežama što me distancira od onih koji vjeruju. Jer privatnom vjerom nikoga ne želimo uvrijediti. Osiguravamo si status. Ipak mi živimo u pluralizmu vrednota u kojem ne treba nikako naglašavati sebe i svoju vjersku pripadnost to je zaostalo.
Zgražamo se kad vidimo nekoga da se moli. To su ekstremisti. Takvi su nam trn u oku i prepuni smo komentara jer nam je važno iskazati svojim učenim, učitljivim, mudrim komentarom bunt da se vidi kako smo napredni i uviđavniji od tih koji maltretiraju svijet svojom molitvom i životom.
Isus se nikada nije želio svidjeti svijetu. Nije imao potrebu biti nikome važan. Nije imao potrebu nikome se opravdavati za svoje izjave ili pak za svoje postupke jer je uvijek bez dlake na jeziku govorio istinu koja je vrijeđala vjersku i političku elitu samo zato što je govorio otvoreno uvijek istinu. A istina ih je pogađala jer se nije nikada bojao reći istinu da su nevjernici. Vjeru koju su živjeli oni su stvorili sami. Oni su Bogu zapovijedali. Oni su određivali Božje djelovanje. Oni su bili mjera svega. Njih se trebalo pitati za sve. Takvih je u našem vremenu koliko hoćeš. Oni sve znaju. A znanje im je široko u njihovoj ograničenosti tumačenja pročitanog naslova. Sve što nam je Bog ostavio kao izvor života je istina koju se živi pod cijenu života. jer svaki put kad iz svoje sigurne fotelje blatimo sveto treba postati svjestan da tada Bog odlazi od nas. Da se udaljuje po našoj želji.
Vjera koja se ne živi nema u sebi nikakva učinka. Jer kad zagusti u životu. Kad se dođe do zida, kad više nema ni jedan korisni telefonski broj, kad nestane moći, kad nestane vlasti, kad nestane novca što tad. Kome se i kako obratiti. Ali imamo mi i za to rješenje. Bog mora. Ne mora. Ništa nije toliko strašno kao što je vjernicima svejedno u življenju vjere. Svi ćemo se spasiti. Nećemo. Imamo mi svakodnevno ove samo prozvane spasitelje koji su na svim razinama vlastima koji nas oslobađaju od Boga, od sina božjega Isusa, od vjere, od Uskrsnuća.
Ti spasitelji puni su sebe i svojih bezbožnih iskustava koji populistički pristupaju svoji vjernim slušačima. Lijepo reče jedna glumica da nitko nije toliko prazan kao onaj koji je pun sebe. Doista kad si pun sebe ne može te Bog dosegnuti.
Pred nama danas stoji tako divno evanđelje koje je za svakog od nas poticaj da se vratimo natrag onome koji je izvor života radosti. Onome koji osmišljava naše živote i stalno pored nas stoji u poniznoj ljubavi koja obnavlja i posvećuje život.
Ova kanaanaka, nevjernica, gleda Gospodina koji čini čuda na sve strane. Za razliku od nje okupljeno mnoštvo oko njega je tu samo jer su željni senzacije. Svi bi oni da su u nekom prisnom kontaktu s Bogom koji hodi po zemlji u kojega ne vjeruju. No njihova želja zasljepljuje. Apetiti su nezasitni. Daj nam još da vidimo. Daj nam. Ma za svaku glupost oni bi da Bog djeluje. A ona dolazi u životnoj potrebi: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ona prepoznaje teško stanje opsjednutosti svoje kćeri koje je ozbiljno koju đavao neprestano iscrpljuje svoji zlostavljanjima i ne ide ni ovome ni onome. Ne odlazi gatarama, vidovnjacima, iscjeliteljima, samo prozvanim magima, bioenergetičarima jer zna da su svi samo lažovi i da iskorištavaju ljudsku potrebu za svoj profit. Odlazi direktno onom koji jedini ima mogućnost ozdravljenja. Dolazi živom Bogu. Ona se ne stidi. Viče na sav glas. Nije je briga za one pravovjerne koji su oko Isusa. a Isus koriti ovaj trenutak za katehezu prave vjere koja ne živi od privremenosti već stalnosti. „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa.“
Pred Božjim otajstvo danas se zaustavimo i dopustimo da nas Bog nađe dostojne molitava koje stavljamo ispred njega. Ne treba nam previše za život svetih. Priznajmo Isusa svojim Bogom, poklonimo mu se i neka nas svojom snagom potiče uvijek na živo svjedočanstvo vjere. Kako? Evo! „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“
don Damir Bistrić
