Evanđeosko nas čitanje dovodi do Jakovljeva zdenca. U njemu je voda. Voda je osnovna tvar za sakrament krštenja. Zato‚ nas ovo evanđeosko čitanje (zajedno s onim iz Knjige Izlaska, 17,3-7) susreće s tajnom vode, tj. s krštenjem.
Nije dovoljno sama voda. Ona mora biti oplođena Duhom Svetim, odnosno Isusovom ljubavlju koja nam je darovana u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Tek ta voda, koja na neki način izvire iz Isusova probodenog srca na križu, postaje kupelj preporođenja, postaje vodom sakramenta života, krštenja. To je onda živa voda koja je jedina sposobna utažiti ljudsku žeđ za istinitim, vječnim životom. Tu nam je vodu zaslužio i darovao Isus.
Krštenje isto tako, ako ga želimo prepoznati kroz ovaj evanđeoski odlomak, nije neka ceremonija, nego je istinski susret s Isusom. Taj susret doveo je ženu Samarijanku do dara vjere, tj. do istinskog vrela žive vode. Taj je susret toliko bogat, pravi Isusov susret. U njemu se ova žena rodila na novi život i otkrila je u sebi dar vjere kojom će moći i svjedočiti za Isusa. Novi se život dogodio u tom jedinstvenom iskustvo susreta.
Žena Samarijanka osjeća da je prihvaćena. Prihvaćena je kao osoba u potpunosti svoga bića. Nije važno što se Židovi i Samarijanci ne vole. Isus je iznad toga. On je došao da sve ljude voli i spasi. Nije važno što je ta Samarijanka žena na lošu glasu. Za Isusa je ona prvenstveno istinsko ljudsko biće, žena koja ima srce, čovjek koji je potreban ljubavi. Isus joj vraća dostojanstvo i samopouzdanje. Vjerojatno nikada u svom životu nije susrela osobu koja bi je dokraja priznala, potvrdila. Ljudi su je ili iskorištavali ili prezirali. Nitko je nije ljubio. To se vidi iz ženina priznanja da nema muža, tj. da nema nikoga koji bi je životno i odgovorno volio. Isus je priznanje i uz njega je ova žena osjetila da je ljubljena. Zato se kod Samarijanke rađa vjera u Isusa, vjera da je Bog u njemu, a onda i vjera u ljude i vjera da je Bog Spasitelj svih ljudi. Odatle i njezino svjedočanstvo: “Kazao mi je sve što sam učinila!” Kao da je htjela reći: “Sve je znao o meni, a nije me osudio, nije me prezreo. Sa mnom je i dalje razgovarao i otkrio meni samoj da sam i ja ljudsko biće i da još uvijek mogu ljubiti i biti ljubljena! On je doista Spasitelj svijeta! Jer, tako može postupati samo Mesija, tj. Spasitelj.”
Susret s Isusom je tako bogat da u čovjeku rađa poslanjem. Ova žena osjeća potrebu da svjedoči svojim sumještanima. Govori o čovjeku kojega je susrela na Jakovljevu zdencu. Svjedoči da na svijetu ima jedan čovjek koji vraća nadu, koji budi vjeru, koji ljubi. Svjedoči za ono što još u svome životu nije iskustveno doživjela. Njezino je svjedočanstvo bilo tako djelotvorno, da su njezini sumještani došli k Isusu i zamolili ga da ostane kod njih. Zamolimo ga i mi da ostane kod nas, da do najdubljih tajni susretne naše odrasle katekumene u njihovu hodu prema sakramentima. Zamolimo ga da prodre i u tajne naše savjesti i srca. I nama koji smo već kršteni, oprani živom vodom, događa se da odlutamo s pravog puta. Isus i to vidi. Vidi zato da nas spasi. Ako ga u svojem krštenju nismo osjetili, jer smo kršteni kao sasvim mala stvorenja, onda ga susretnimo u ovoj nedjeljnoj misi dok osluškujemo ovo čudesno evanđelje, ovaj jedinstveni susret koji bi htio postati za nas živom riječju, susretom s Isusom. Susretnimo ga u iskrenoj korizmenoj ispovijedi.
Gospodine, i mene, kao i Samarijanku, čekaš na Jakovljevu zdencu i želiš razgovarati. I ja želim biti dionikom tvoje spasiteljske ljubavi, želim osjetiti blagotvornu snagu tvojih riječi, tvoje blagosti.
Dolaziš k zdencu, Isuse, umoran i žedan. Cjenkam se s tobom za čašu zagrabljene vode, a ti mi želiš zauzvrat dati prvu, živu vodu koja struji u život vječni. Gospodine, daj mi te vode da više nikada ne ožednim i da ne moram dolaziti na raspuknute bunare ljudske nezasitnosti, ljudskih briga i problema, na bunare koji ne mogu utažiti moju žeđ za životom, za pravim i punim životom. Daj mi te vode, Gospodine, da utažim žeđ svoga života.
Samarijanki govoriš: “Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji s tobom govori…” Ni ja ne znam, Isuse, tko si ti. I meni čini da te još ne poznam, da te ne primjećujem, da premalo računam s tobom, da imam krive predodžbe o tebi. I meni se često čini da si mi dalek i stran. Pomozi mi, Isuse, da te zaista upoznam kao dar Božji, kao odgovor neba na sve moje životne čežnje i želje.
Samarijanki si sve rekao. Otkrio si i njoj samoj tajnu njezina prošloga i grešnoga života. Rekao si joj kako je bijedno živjela, kako je puno toga u svom životu promašila. Otkrio si joj istinu da je htjela utažiti svoju žeđ za životom na kriv način, na bunarima gdje vode nije bilo. Otkrio si Samarijanki tajnu njezina života. Mnogo su toga o njoj ljudi znali i zato su je prezirali. Ti o njoj sve znaš i zato ustrajavaš u ljubavi i želji da je spasiš. “Sve mi je rekao što sam učinila”, tvrdila je Samarijanka puna oduševljenja i radosti. “Sve mi je rekao!” Da, Isuse, ti jedini znaš sve čovjeku reći, reći mu istinu koja može biti i gorka i teška, reći čovjeku sve što mu ne valja, a ipak ostaje prostor za mir i spasenje. Ti sve kažeš, Isuse, ali s ljubavlju. Ti sve znaš, ali ne osuđuješ, nego spasavaš. Mi, Isuse, ne znamo sve, a previše kazujemo. Govorimo bez ljubavi i zato naš govor nikoga ne spašava, nego udaljuje od nas i od tebe. Naš govor nije u službi ljubavi i spasenja, kao što je to tvoj govor i tvoj razgovor. Divno je otkriti, Isuse, kako Samarijanki govoriš riječi koje mogu povrijediti, raniti, a u ovom slučaju liječe i ozdravljaju. To je zato jer je tebi, Isuse, stalo do nje, jer je ljubiš.
“Sve mi je rekao, sve zna o meni: a nije me osudio!” To je ono najdivnije što se može o tebi reći, što se može doživjeti u susretu s tobom!
Gospodine, često te molim da rekneš samo riječ da ozdravi moja duša. Molim te, Isuse, reci i meni sve, otkrij me meni samome. Zatvaram oči pred istinom svoga vlastitoga bića i života. Uz tebe i po tebi ne moram se bojati gledanja u svoju prošlost, jer ću u tvome svjetlu prepoznati da je otkupljena.
fra Zvjezdan Linić, – knjiga “U početku bijaše Riječ” – izdavač Teovizija
