Jedna od nosivih tema uskrsnog vremena je svakako ona o Isusu dobrom pastiru koja se uzima redovito na četvrtu vazmenu nedjelju koja je postala i svjetskim danom molitve za duhovna zvanja.
Samo povezivanje ove teme s uskrsnim vremenom daje nam do znanja da je Krist pastir ponajprije svojom mukom, smrću i uskrsnućem jer je umirući i uskrsavajući ostvario pastirsko poslanje, te kao Uskrsli ostaje služiti kao pravi i jedini pastir svome narodu.
Uskrsna otajstva su bila vrhunac njegova pastirskog služenja kojim je doveo do savršenstva i vrhunca sve što je započeo propovijedanjem i naviještanjem kraljevstva Božjega. Stoga je bilo i logično da sebe predstavi kao dobrog pastira koji je zaslužio naziv ‘dobri’ time što daje život za svoje ovce, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku.
Ova tema, premda izražena slikom i jezikom onoga vremena, i danas je nama značajna i rječita po svom značenju. U vremenu u kojem uočavamo da dolazi do zahlađenja onog iskrenog i prisnog odnosa kakav inače vlada između pastira i njegova stada, pozvani smo sa svom ozbiljnošću prihvatiti Isusovu riječ i primijeniti je na vlastiti život i odnose. Živimo u vremenu u kojemu nije svima u našem društvu stalo da se ostvari iskreno zajedništvo pastira koji vode Crkvu i vjernika o kojima se skrbi u Crkvi, pa se može reći da im nije stalo do istinskog dobra ljudi. Mnogima smeta prisutnost Crkve u javnosti, kao i jasnoća vrijednosti prema kojima vjernici žive i kojima se ‘hrane’ u zajednici Crkve, pa onda poduzimaju mnogo toga kako bi narušili skladan odnos između pastira i povjerenih duša. Mnogi se trude oslabjeti tu životnu vezu koja je bitna kako bi vjernici mogli primati autentične Božje darove koje im je uskrsli Gospodin ostavio svojim pastirskim služenjem. Mnogi i danas, želeći dovesti u pitanje odnos pastira i vjernika, uglavnom svoju pozornost usmjeravaju na to da relativiziraju pastirski autoritet i prikažu ulogu pastira kroz prizmu zloporaba nekih pojedinaca. Neupućeni i lakovjerni uglavnom uočavaju suprotnosti i navodne suprotstavljenosti, te od istinskih odnosa prenose samo karikaturu, a ne stvarno stanje. Uglavnom postojanje ministerijalnog svećeništva u Crkvi tumače kao postojanje onih koji imaju vlast i moć zapovijedanja drugima, te ujedno žive na račun drugih za čiji život nisu nimalo zainteresirani jer misle prvenstveno na svoj komod i svoju korist.
Isus nas stoga poziva da ne upadnemo u zamke ovoga svijeta, te tako da ne dopustimo da se naruši ova bitna upućenost stada na svoje pastire, kao ni gorljiva zauzetost pastira za svoje stado. Veza koja postoji među njima je božanskom voljom određena, te je utemeljena u Kristovu životu darovanom za stado. Ta veza je Kristovom krvlju opečaćena te je nitko nema pravo dovoditi u pitanje niti umanjivati njezinu vrijednost, nego, naprotiv, valja trajno isticati i njegovati njezinu neraskidivu čvrstoću i graditi neoslabljeno jedinstvo. Upravo ovu istu vezu pastiri Crkve trebaju uspostaviti s povjerenim stadom, a i stado je pozvano prihvaćati je kao Bogom danu.
Stoga pastir sebi ne smije priuštiti stav najamnika, na što Isus jasno upozorava, to jest stav onoga koji jednostavno odrađuje svoj posao, te nestrpljivo čeka da ga nakon odrađenoga posla svi ostave na miru, nego živi potpuno zainteresiran i do kraja posvećen dobrobiti svojih vjernika tražeći uvijek i u svemu isključivo njihovo dobro u Kristu Isusu. On tako postaje, poput Krista dobrog pastira koji je položio život za svoje ovce, do kraja posvećen darivanju života za njih, jer upravo darivanjem života svjedoči ljubav prema njima i pruža im najveću zaštitu. Darujući život za njih djeluje na istovjetan način kao i Krist koji nije svoje učenike, prijatelje ni sljedbenike napustio onda kad je dao život za njih, nego ih upravo tada do kraja zaštitio svojim neumrlim životom. Stoga su i pastiri Crkve uvjerljivi jedino kad daju život za svoje vjernike, pa i onda kad se od njih ne zahtijeva prolijevanje krvi. Samo kad se postave prema svojim vjernicima kao oni koji daju, a ne kao oni koji uzimaju, postaju vjerodostojni.
Da bi to mogli neophodno je da trajno uče od Krista i da se trude biti poput njega Dobrog Pastira. Danas je stoga neophodno moliti Dobrog Pastira da svojim primjerom potakne, a milošću osnaži sve pastire da budu pravi pastiri nadahnuti njegovim sebedarjem. Jer darujući svoj život za druge ipak neće izgubiti ni sebe ni druge, kao što ni Gospodin nije izgubio nego stekao. Doista jedino tako će privući vjernike u ovčinjak Kristov, to jest povezat će ih u neizrecivo zajedništvo vjere u svetoj Crkvi. Svjedočanstvo njihova života će biti rječito kao što je bilo rječito Kristovo umiranje na križu i slavno uskrsnuće u uskrsno jutro. Neka rječitost i snaga tog svjedočanstva zahvati sve pastire kako bi i sami bili glasni po darovanju života omogućujući tako Kristu da po njihovu služenju privodi i ljude našeg naraštaja u svoj ovčinjak.
Molimo zato Dobrog Pastira da podari svojoj Crkvi novih pastira, a da stare preporađa milosnim darom svoga svećeništva, kako bi svi zajedno, poput njega, služili puku Božjemu ponosno i oduševljeno, uvjereno i uvjerljivo, dragovoljno i nesebično zauzimajući dinamičan i aktivan stav prema stadu. Ali ne u smislu da se radi o izvanjskom i ljudskom aktivizmu i dinamizmu, nego da se radi o aktivnoj ljubavi i dinamičnom zauzimanju za vječno spasenje stada. A to se događa samo ako se dušom i tijelom, u vjeri, nadi i ljubavi predaju za svoje stado, odstranjujući od sebe svaku pomisao i primisao, svaku napast i neurednu želju dobiti, iskorištavanja i lagodnog života na račun svoje službe. Molimo danas Boga da nam podari pastire koji će biti primjeri duhovnog zauzimanja, predanog života, velikodušnog odricanja, mučeničkog sebedarja i svete predanosti, kako bi cijela Crkva mogla sigurno kročiti putem spasenja i doseći željenu proslavu u Kristovu kraljevstvo na pašnjacima života vječnoga.
Dr. Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com
