Veliki filozof i poznavatelj ljudske duše Aristotel mudro reče kako se svatko može naljutiti, ali rasrditi se na pravu osobu, u pravo vrijeme i na pravi način, to može samo zrela i izgrađena osoba. Istu tu misao izrazio je sveti Pavao apostol u formi genijalnog savjeta koji glasi: “Srdite se, ali ne griješite” (Ef 4, 26). Ovdje će biti riječ o psihološko-duhovnom pristupu srdžbi.
Psihologija agresivnosti ili nasilja
Nasilje, kao što sama riječ kaže, znači nanositi nekomu silu da se postignu neki ciljevi. Nasilje može biti: svjesno, nesvjesno, fizičko, psihičko i duhovno. Fizičko nasilje može varirati od blažih udaraca do teških povrjeda fizičkog integriteta osobe. Psihičko se nasilje može provoditi: pasivnom agresivnošću, ignoriranjem druge osobe, ironiziranjem, neverbalnom komunikacijom te verbalnim nasiljem, svađom, ogovaranjem. Duhovno je nasilje napad na duhovne vrijednosti osobe: njezinu vjeru, ideale, moral.
Zašo se čovjek ponaša nasilno?
Ljudi su nezadovoljni, frustrirani, a najčešći odgovor u frustriranim situacijama jest nekontrolirano izražavanje agresivnosti. Nadalje, mnogo je danas afektivno nezrelih osoba koje ne znaju svoju srdžbu izraziti umjereno i s kontrolom, nego to čine impulzivno, bez mjere i razbora. Osobe koje su u djetinjstvu ili poslije u životu bile zlostavljane mogu u nekim slučajevima usvojiti model ponašanja zlostavljača pa onda i one nanositi drugima nasilje.
Poznata je izreka: “Čuvaj se žigosanih”, koja najbolje ilustrira spomenutu tvrdnju, jer su oni u velikoj napasti da svoju potisnutu bol i svoj progutani bijes iskale na drugima koji nisu ništa krivi. Ovdje treba napomenuti i činjenicu da ima i onih koji svjesno i promišljeno nanose drugomu nasilje da bi postigli neke svoje sebične ciljeve ili da bi zadovoljili svoje sadističke porive. Objavljena istina o čovjeku sadržana u Bibliji: čovjek je ranjen u svome iskonu. Istočni ili iskonski grijeh kojim se čovjek pobunio protiv Boga izvor je svih ostalih zala.
Psihološko-duhovni savjeti u prevenciji nasilja
Prihvati zdravi pluralizam mišljenja. Već u obitelji treba da djeca od svojih roditelja nauče kako je moguće biti drukčiji, imati svoje mišljenje i svoje stavove koji su različiti od stavova osoba s kojima živimo, a da se ipak volimo i živimo zajedno u ljubavi i miru. Zrela i uravnotežena osoba znade da postoje različitosti, prihvaća ih, ne osjeća se ugroženom; život ne smatra ratom u kojem netko gubi, a drugi pobjeđuje, nego se uzajamno obogaćujemo.
Pokušaj vidjeti stvari očima drugoga
Kad uspijemo izaći iz sebe i pokušamo vidjeti stvarnost iz perspektive druge osobe, vidjet ćemo je jasnije i objektivnije. Često roditelji ne uspijevaju shvatiti probleme svoje djece jer se ne znaju uživjeti u njihovu psihu i u njihov način razmišljanja, a to njih onda frustrira i može ih potaknuti na agresivno ponašanje. Roditelji, dopustite i potičite osamostaljivanje mladih u obitelji. Da bi se doživjeli odraslima, odgovornima i slobodnima, mladi se moraju na jedan pametan način odijeliti od roditelja.
Pojedini roditelji u želji da zadrže svoju djecu ovisnicima o sebi ne biraju sredstva, a često stvaraju u njima osjećaj krivnje ovakvim ili sličnim riječima: “Svojim ponašanjem ranjavaš majčinsko srce” ili “Nastaviš li tako, dovest ćeš oca u infarktno stanje”. U svojem očajničkom nastojanju da zadrže potpunu kontrolu nad mladima, roditelji još više pojačavaju njihovu želju za pobunom i napuštanjem obitelji. U međuljudskim odnosima isključuj stav obrane. Potrebno je odgajati svoje emocije i češće uključivati svoju racionalnu sposobnost koja stvarnost vidi objektivnije i samim tim umanjuje potrebu zauzimanja obrambenoga stava.
Razvijaj stav povjerenja i empatije
Stav empatije izražava razumijevanje, pažnju, interes i brigu za druge. Takav stav izražava onu Pavlovu misao: “Trpjeti s onima koji trpe, veseliti se s onima koji se vesele” (Rim 12, 15). Kad se tako postavimo prema drugome, on ne će imati razloga ni potrebe da bude agresivan, nego će biti zahvalan što smo spremni suosjećati s njime.
Isključuj stav “ocjenjivanja” u međuljudskim odnosima
Treba se čuvati da ne “lovimo” drugoga po svojim shemama i paragrafima. Osobe koje se prema van pokazuju kao superkritične, govore više u formulama naučenih fraza kojima se iskrivljuje objektivna stvarnost.
Pretvori srdžbu u nadu
Srdžba je sama po sebi neutralna. Ona može postati destruktivna kad se nekontrolirano usmjeri na drugoga, a može postati i konstruktivna ako se sublimira i usmjeri na ostvarenje pozitivnih ciljeva. Stvaralačka nam srdžba pomaže da nadvladamo teškoće i postignemo potrebnu samostalnost u životu. Kad je dobro sublimirana, tj. dignuta na višu razinu, srdžba može ojačati i ohrabriti našu nadu.
Sveti Toma Akvinski kaže da je nada prva među krjepostima u kojima ima srdžbe: “Spes prima est inter passiones irrascibiles”. “Preobličavajte se obnovom svoga uma kako biste mogli spoznati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno.” (Rim 12, 2). Potrebno je, dakle, prema Pavlu, a to zastupa i moderna psihoterapija, najprije promijeniti način svojega mišljenja, početi drukčije razmišljati, promijeniti svoju životnu filozofiju kako bi moglo doći do promjene u djelima i osjećajima, odnosno u našem ponašanju.
pater Mijo Nikić; Izvor: Slobodna Dalamacija/ Misija