U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Ponekad stvari nisu onakve kakve nam se čine. Današnja parabola o gorušičinom zrnu dugo se je koristila kako bi se opisala količina vjere koja osobi treba da bi je Bog upotrijebio u svojem božanskom planu.
Ali ova je prispodoba puno više od toga. Krenimo od prve tvrdnje da se stvari obično pokažu drugačijima nego što se to nama u početku čini.
Otiđe čovjek u bolnicu obaviti jednu dosta složenu operaciju. Upoznali ga liječnici kolika je vjerojatnost za uspjeh operacije i on pristane. Nakon operacije smjestiše ga u sobu gdje se je u samoći i miru trebao oporavljati. I dok se je budio iz anestetskog sna primjeti da su debele zavjese na prozoru bile navučene do kraja. Pozove on sestru želeći je priupitati za svoje zdravstveno stanje. Sestra dođe i izvijesti ga o svemu. On onda upita sestru zašto su zavjese navučene do kraja. Ona mu objasni da je navukla zavjese, jer preko puta bjesni veliki požar. I reče mu da je znala kako se on brine hoće li operacija uspjeti, pa stoga nije željela da se on probudi i pomisli, ugledavši veliki plamen, da operacija nije uspjela i da je mrtav.
Da, stvari uistinu nisu onakve kakve nam se čine.
U ove naše dane kada je „veće bolje“ nas se uvjerava da kao pojedinci malo toga možemo i da nam uvijek treba netko, bilo to država, stranka, neka udruga, a tko zna bolje nego mi. Uvijek se je ljudima „solila pamet“ da oni nemaju što razbijati glavu i da postoje oni koji će misliti za njih i umjesto njih.
Pokret kojeg je Isus pokrenuo činio se je beznačajnim onima koji su sve to promatrali sa strane. Nije bilo ničeg velikog ni veličanstvenog u kraljevstvu kojeg je javnosti predstavljao Isus i njegovih 12 apostola.
Kršćanstvo je uistinu imalo malen i opskuran početak. Čak se je i Isusovo učenje, na početku, činilo osuđenim na propast. Tko je ikada čuo da treba voljeti svoje neprijatelje? Okrenuti i drugi obraz? Hodati jednu dodatnu milju? Primati – davajući? Isusovo učenje bilo je revolucionarno, ali je ono i danas takvo.
Današnja parabola uspoređuje malu veličinu sjemena s veličinom uroda kojeg donosi. Postoji veliki potencijal za Kraljevstvo koje se gradi na malenim zasadama. Šokantni su rezultati koji nastaju iz tako malenog sjemena, za kojeg su očekivanja bila nikakva.
Zašto Isus govori o gorušičinom sjemenu? Mi smo danas uglavnom zaboravili, ako smo ikada i znali, što to znači posijati i čekati urod. Razmazili su nas s konzerviranom hranom, s gotovom hranom, polugotovom, s onom u limenkama, u bocama, u vrećicama. Ali u Isusovo vrijeme skoro pa da je svatko imao svoj vrt. I sastavni dio tog vrta bilo je stablo gorušice.
Bilo je jako dobro poznato, jer se je koristilo u liječenju, kao protuotrov kod trovanja, koristilo se je kao snažan začin pri kuhanju. Dakle, iako malo sjeme kao plod imalo je široku primjenu.
I Isus je tako počeo. Jedan čovjek i njegovi učenici postali su „veći od svega“. Isus + 12 + 70 + 500 + 3000 na Pedesetnicu. I onda vidimo kako se je Evanđelje raširilo po čitavom svijetu. Bog je upotrijebio 12 skoro pa nepismenih i neukih ljudi kako bi započeo globalnu evangelizaciju.
Bog je u stanju upotrijebiti svakoga od nas ako smo mi voljni postati sjeme. A za postati sjeme trebamo se odreći veličine. Oholosti. Sebeljublja. Trebamo prestati razmišljati i djelovati po sustavu vrijednosti ovog svijeta koji prezire „maleno“, a uzdiže samo ono „veliko“.
Uzmimo za primjer 10 Božjih zapovijedi. One su kratke. Jezgrovite. Koncizne. Jednostavne. Malene. Ali zato čine veliku razliku. One su mali izbori učinjeni u malene, obične dane našeg života, one su izbori koje činimo iz dana u dan, svaki dan.
Male stvari čine naš život. Male stvari koje na kraju čine dramatično veliku tazliku. Stvari kao ona da je Bog stvorio nas, a ne mi Boga. Stvari kao ona da ne koristimo Božje ime uzalud. Stvari kao ona da je Bog stvorio svijet, a onda zastao, i da mi također u svojem životu trebamo i stvarati i zastati. Male stvari, kao one da moramo poštivati svoje roditelje i to ne samo kada su stari i sijedi. Male stvari, da trebamo odgajati svoju djecu da poštuju nas prije nego što mi ostarimo i posijedimo.
I ne lažimo u malim stvarima, jer onda i velike istine u nama nastradaju. Svaka nevolja u našim obiteljima počinje s malenim, nesmotrenim odabirima. I ne ubij, što znači puno više, više od onoga što mi pod ubijanjem mislimo. I ne ukradi. I znam da to znači daleko, daleko više od onog što mi mislimo da znači. Jer ako ne krademo male stvari teško da ćemo krasti i velike. A kada jednom počnemo krasti po malo…? I ne poželi.
Ne tratimo svoj život želeći tuđi život. Što god mi to „željeli“ mi to već imamo, upravo sada, i ne mislimo da je to isto kod onog drugog veće, bolje, ljepše. Male stvari koje rezultiraju velikim posljedicama. Bilo dobrim. Bilo lošim.
Bog nam je pokazao prije 2000 godina na male načine što sve to znači. Ondje dodirom koji iscjeljuje. Tamo utješna riječ. Male stvari, kao kad ne napuštaš prijatelja u nevolji. Kao kad moliš svakog dana.
Male stvari kao kad uživaš u životu iako ti je križ na ramenu.
Isus je uživao u svojem životu iako je bio na križ razapet. Živio je u punini života. Govorio je moćnicima ovoga svijeta istinu. Kroz male stvari. Kao kroz prispodobu o gorušičinom zrnu, zrnu iz kojeg nastaje nešto veliko i iz kojeg, po Božjem blagoslovu, sve živi i traje.
Ivica Ursić, Izvor: http://ivicaursic.com/
