Vjerski prvaci su Isusu pravili posvuda teškoće. Došla je običajna i vjerska komisija iz Jeruzalema da provjeri Isusovu pravovjernost i uhvatili njegove učenike kako jedu neopranih ruku te su tako su prekršili zakona čistoće.
Ovdje se nije radilo, da se izbjegne nesporazum, o higijenskoj čistoći nego o nego o religijskoj čistoći. Sigurnoj je da Isus i njegovi učenici nisu zanemarivali higijenu, nego su smatrali da nije potrebno svaki put prati ruke, kao što i mi činimo kada se susretnemo s ljudima kad nam nešto usput nude. Uostalom ovdje se nije radilo i neopranim rukama nego o čistim rukama, tj o rukama koje su po kultu ili vjeri čiste.
Ovdje se, da još budemo jasniji, radi o religijskoj vanjštini, a ne o onome što je važno primjerice o srcu čovjeka. Ali upravo ova vanjština je važna za komisiju koja je došla iz Jeruzalema Oni se čvrsto drže te vanjštine. Samo onaj koji se drži te vanjštine je bogobojazan. I zato je njihov sud o Isus bio loš. Sada se pitamo zašto se Isus nije držao propisa. Nije velika stvar da on malo vode pusti po rukama i sve bi bilo uredu. Isus je dopustio da ih provocira i tako objasni da on ima sasvim drugačiju sliku o Bogu nego farizeji. Njegov Bog ne gleda na vanjštinu nego na misli čovjeka, što nas pokreće, što je važno i sveto. Ono što je u nama to određuje naš život, naše misli i želje, naša ljubav ili mržnja. Što dolazi iz naše nutrine, našega srca to stvara atmosferu i klimu između nas i drugih i to konačno određuje što smo mi uistinu.
Može nam jedan primjer još bolje to razjasniti Bog ne gleda na to kakav smo velik križ na sebi pri ulazu u crkvu napravili, koliko smo se duboko naklonili, nego s kakvim raspoloženjem dolazimo u crkvu, kakve misli donosimo sa sobom: zavist, podmuklost, pohlepa. Bog ne gleda koliko je velik križ na zidu u kući, da svi vide koliko je netko pobožan, nego kako se netko od ljudi pod križem odnosi s drugima u kući, kako zajednički živimo: vlada li mir ili svađa, da li netko samo na sebe misli i ne briga se za druge, pomažu li se međusobno. Takao moramo reći da je Bog, koga opisuje Isus, i naš Bog i ne gleda samo ono što je nama uspjelo niti na ono što je uzorno, čime mi možemo biti ponosni, nego mnogo više na našu dobru volju i na naše nastojanje da ostvarimo dobro, iako na koncu nam to nije uspjelo. To je Bog koji se na da zabliještiti vanjštinom i velikim uspjesima nego gleda na naše srce i ono što je u njemu i što određuje naš život. S tim Bogom koga nam je Isus približio imamo zajedništvo. On je onaj koji nama na početku ovog bogoslužja prašta i dariva nov početak. On nam u evanđelju daje dobru riječ da ljudi ne izgube odvažnost kada je teško i jača nas u gozbi da ne iziđemo iz njegova zajedništva, nego ostanemo s njim povezani do vječnog života. To je Bog koji nas sigurno ne nadgleda, naše vjerske običaje kao ova komisije iz Jeruzalema nego nas jednostavno ljubi.
don Luka Vuco