Kako se polagano približavamo kraju crkvene godine tako su intenzivnija promišljanja o Božjem novom dobu.
Naravno da se mi uvijek pokušavamo nekako pozicionirati u takvim situacijama jer nam je ovaj život uvijek prioritet. O onom, tom nekom, dugom svijetu uvijek ostaje neko drugo vrijeme. Tako su i tumačenja o današnjoj prispodobi uvijek u svijetlu u kojem još uvijek želimo malo propitkivati Božje namisli s nama.
Ovih posljednjih nedjelja ponajprije je vidljivo da se Isus razračunava sa svećenicima, pismoznancima. Jer su bili sigurni kako su oni ipak privatizirali Boga. Jer kad ga privatiziraš možeš šta hoćeš. Tada si u mogućnosti ga pozivati njegovim riječima i mešetariti sa njegovim porukama. No Bog se ne da ukalupiti. Bog nije privatan. Bog nije Bog samo nekih izabranih. On je Bog onih koji povjeravaše i žive vjeru. Doista žučne su bile očito rasprave između Krista i vjerske elite tog doba koja je sebe smatrala jedinima koji smiju dati pravi odgovor. Vodeći narod u krivom smjeru prema bezboštvu. Mnoge su moli zavaravati. No nisu se nikako mogli nositi sa iskrenošću i istinom Boga koji se ne skriva iza ničijih populističkih skuta. Jer Bog nema potrebe nikakvog profita. Bog ljubi čovjeka. Bezgranično. Neizmjerno. Naravno kad nas vraća na pravi put tada je svaki Kristov govor težak, opor jer udara u najbolnije da se s Bogom ne da igrati kada su u pitanju ozbiljna životna stanja. A posebno naše spasenje. Naš život u zajedništvu s Njim.
Zato nam je današnja prispodoba o svadbi tako dragocjen ispit savjesti. Vrijeme pročišćenja. U posljednje vrijeme uvuklo se neko promišljanje i plasiranje Isusa Krista kao nekoga koji je suprotan evanđeoskom navještaju. U najmanju ruku je nekakvi mlakonja. Pacifist. Rastapa se na sve strane. Popušta pred našim željama. Slobodno možemo reći da izrabljujemo krivo tumačeći Njegovu Božansku ljubav opravdavajući svoje neostvarene živote.
Današnjim evanđeljem Krist stupa u otvorenu komunikaciju s nama. Mi smo ti koji su danas u istoj poziciji kao i pismoznanci, svećenstvo i farizeji. Opravdavamo svoje nauke, svoju preuzetnost o spasenju i svoje naučene proizvoljne živote u kojima se u većini samo opravdavamo. Krist je uvijek zabrinut za nas jer je brižan. Njemu je bitno da ne zastranimo. Da se ne upropastimo. Bitno mu je da ne postanemo kao oni koji ne vjeruju. Krist nikoga na ništa ne prisiljava a posebno ne na vjeru. Vjera je ona u kojoj se onaj koji joj pristupa sam mora uvjeriti u djelotvornost inače naučene forme nisu ništa. Ono što nije proživljeno u otajstvu Božje uronjenosti ostaje samo prazna tlapnja. Govor bez pokrića bez svjedočanstva od njega nema ništa. Danas nas iznova Bog poziva na svadbu. Koje su naše izlike za ne dolazak. Nije lako u ovo naše doba govoriti o svadbama jer postaju nova mikro i makro žarišta korone virusa. No kad isključimo sve to svadba će uvijek ostati mjesto radosti. Mjesto koje simbolizira radost slavlja ljubavi. Svadba je proslava ljubavi. Jer svatko tko je pozvan na svadbu sudionik postaje radosti zbog ljubavi zaručnika. Participira na njihovoj javnoj objavi da se vole i da je začetnik njihove ljubavi Bog a ne sviđanje i tjelesna privlačnost. Svadba ispunja ljudsko srce uzvišenim osjećajem radosti kojoj je počelo ljubav. Ujedno za neke možda postaje i početak novog zaručništva, nove ljubavi. Svadba je mjesto obnove zavjeta ljubavi i vjernosti bračnih partnera. Svadba je mjesto novog života u radosti i ljubavi.
Nažalost svi su kršćanski sakramenti pa tako i sakrament ženidbe izvrgnuti porugama. Bitan je broj uzvanika ne radi radosti već radi dara, poradi koverte. Uzvanici postaju sredstvo iskorištavanja a ne izvor radosti zajedništva. Na sve se svadbe olako odazivamo a za Božju svadbu imamo malo razumijevanja. Uvijek su nam prisutna kojekakva opravdanja. A Bog pripravlja svadbu svojega sina. Euharistija je svadba. Božja gozba na koju su svi pozvani. Euharistija je gozba Božje čistoće i ljubavi. Pričesno kršćanstvo je pravi put zajedništva s Bogom. Biti prisutan a ne biti dio stola blagovanja je ništa. Zato nam je danas ova prispodoba dana da vidimo koliko smo mi se doista opredijelili za ono što je dragocjeno a koliko nam je važno nešto usputno. Važno nam je shvatiti da nema privilegiranih kod Boga. Ako živiš s Bogom baštinit ćeš život a ako ne to je tvoje vlastito svojevoljno odbacivanje. Svatko ima otvorenu pozivnicu za sudjelovanje u radosti. „No oni ne htjedoše doći.“ Nedjelom uvijek tražimo opravdanja samo da ne budemo na svetoj euharistiji. „Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom.“ Koji su naši nedjeljni prioriteti. Jeli nam nedjelja dan zahvale Bogu. Ili dan za obradu njiva ili obavljanje trgovine. I uvijek za to imamo opravdanje. Za sve svoje promašaje imamo opravdanje. I sve činimo kako bi samo sebe udaljili od Boga. Za sve nađemo prizemna opravdanja. Crkve su nam daleko, nemamo prijevoza svećenik je dosadan, zbor me rastresa, uvijek nešto.
Danas se odazovimo Kristu krenimo u zajedništvo s njim na radost u kojem će nam iznova On Bog pokazati koliko nas ljubi. Euharistija je mjesto Božje obnove ljubavi prema svome ljubljenom stvorenju. Krenimo s Kristom obogaćivati svoje živote ljubavlju. Osvjedočimo se koliko nas Bog ljubi i obucimo svadbeno ruho čistoće i ne odbijajmo darova gozbe koje se ispred nas stavljaju. Dopustimo da nas Bog oblikuje u nove ljude ljubavi u one koji ljube bezgraničnom ljubavi živeći u radosti. Uz svoju obitelj danas obnovite svoje zavijete koje ste dali pred Bogom da vaš život dosta bude trajna svadbena radost kojoj nema kraja. S ljubavlju se sve pobjeđuje. S ljubavlju se sve može. Život je ljubav Božja u nama. „Lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.“
don Damir Bistrić
