Učiteljica osnovne škole dala je svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana, dok je ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.
Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: “Što se dogodilo?” “Pročitaj ovo, to je esej jednog od mojih učenika.”
“Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno. Učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u mojoj kući.
Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me se čuje bez prekidanja i pitanja.
Želim biti u društvu svoga tate kad dođe kući s posla, čak i kad je umoran. Želim da me moja mama želi čak i kad je uzrujana, umjesto da me ignorira. Želim da se moja braća bore kako bi bili sa mnom.
Želim osjetiti kako moja obitelj sve ostavlja sa strane, barem ponekad, samo da bi provodila vrijeme sa mnom. I na kraju, ali ne i manje važno, želim ih učiniti sretnim i zabaviti ih.
Bože, ne pitam previše. Samo želim živjeti kao televizor.”
U tom je trenutku ganuti muž rekao: “O moj Bože, jadno dijete. Kakve grozne roditelje ima.”
Žela ga pogleda i kaže: “Ovaj je esej napisala naša kćer!”
Izvor; http://atma.hr/
