Koliko li je radosti u današnjem danu. Nitko ne može opisati ovu ljubav koju je Bog učinio za nas.
Samo vjernik koji vjeruje svome Bogu danas ostaje samo zahvalan za ovo veliko djelo spasenja. Jer ovo su dani radosti ma koliko nam se činilo da je ovo vrijeme teško. Samo se sjetimo da Bog uvijek dolazi u teška vremena. Pa tako i u ova naša teška vremena, bolesna vremena silazi ponovno k nama. Dolazi da nas podsjeti da je uvijek sa nama u svim našim životnim nedaćama i svim našim potrebama i problemima. Bog je odabrao najdivnije čudo kako bi ušao u povijest. Rodio se kao i svatko od nas. Uzeo je ljudsko tijelo. Postao jedan od nas da naš život posveti i učini blagoslovom. Daje nam iz svog primjera da je jednostavnost života najveće čudo. Da je ono što je svetost toliko blisko svima nama i da je on Bog onaj koji je život.
Naravno da svi mi na direktan ili indirektan način imamo iskustvo ove radosti koja nam se danas ponovno događa ispred naših očiju. Rođenje novorođenčeta, rođenje potomstva za svaku obitelj je snažan, važan i velik događaj. Dolazak novog člana obitelji postaje uvijek veliko čudo i veliki dar. On stvoritelj i gospodar života postao je stvorenje. Svoga sina dao je nama da nam život posveti i obraduje.
Zato je današnji dan, dan naše neizmjerne svete radosti. Radosti kojoj nema kraja. Spasitelj je s nama. Možemo se ljutiti na ovo i ono. Božići su nam do sada bili opravdanje za sve ono što Božić nije. Umjesto polnoćke, božićne mise, obiteljske molitve imali smo svoje partiye, bakanalije, orgije, performanse. Više smo ga slavili bezbrižno, bezbožno i poganski. Sveli smo ga na prejedanje, pripijanje, političke prepirke, svađe, razračunavanje. Darivali smo se kupujući ljubav i naklonost jednih drugih. Posjećivali rodbinu kako bi imali koristi od njih. Podlegli smo mentalitetu bezbožnosti. Pod krinkom svetosti rođenja Božjega utrpali smo toliko zla. Jer nama je Božić bio provod. Razlog za odmor, spavanje, ljenčarenje ili što drugo. Profanirani Božić postao je izlika za sve što nema nikakve veze s Bogom ni njegovim rođenjem.
Doista nam je i ovo vrijeme epidemije i svih ograničenja za nas vjernike blagoslov. Kako nas je samo naučilo da nam od svega što smo navikli da nam ništa nije potrebno ama baš ništa. Ne trebaju nam svečane toalete. Nacifrana markirana garderoba. Niti toliko prepunjen stol raskoši. Nema ni nazovi vjernika koji jednom godišnje obilaze crkve. Svemu što smo davali važnost sve je bio samo naš marketinški tik u kojem smo sebe opravdavali da slavimo Božić. Doista kako se slavi Božje rođenje. Sveto. Zato je danas ako ne bude molitve osobne, obiteljske Božić izostao. Ako nema zajedništva misnog slavlja posvećenja sebe izostat će i radost.
Pokrenimo se kao vjernici. Odreknimo se mentaliteta zla koji je sve sveto obezvrijedio. Vratimo Božić onamo kamo pripada. Vratimo mu svetost. Vratimo mu dostojanstvo. Zato današnji dan provedimo u radosti vježbajući se u krepostima poniznosti i strpljivosti kako bi suzbilo svu našu nadutost i bahatost. Posvetimo svoj život novorođenom Bogu da on bude izvor sve naše radosti života. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“
don Damir Bistrić
