Božja stopala

Jedan je pustinjak dugo molio Boga da mu se pokaže. Najveća mu je želja bila da od Boga ishodi obećanje kako ga nikad neće napustiti. Bog mu se naposljetku pokaže i objavi mu:

„Obećavam ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i zlu jednako biti sa tobom.”

Pustinjak je bio sretan. Osjećao je Boga oko sebe, uz sebe. Hodajući po pijesku obale znao se osvrtati da utvrdi ide li Bog uistinu za njim. I zbilja, još jedan par nogu slijedio je njegove. Sretan je i presretan bio taj čovjek i duboko zahvalan Bogu.

Ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov život. Svakojake ga nevolje snađoše. Koračajući po pijesku vremena i osvrćući se, pustinjak, duboko razočaran i zaprepašten, ustanovi da ga Božje stope više ne slijede. Vidio je samo jedan par stopala.

„Kako to da si me napustio sada kada mi je najpotrebnije?” – jecao je čovjek, kršeći ruke od očajanja. – „Kako si mogao prekršiti zadano obećanje?”

Pa, ipak, nastavio je sa hodom.

I onda, jednog dana, opet se susreo sa Bogom, licem u lice.

„Zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?” – izlanu taj čovjek. “Zašto nisi održao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?”

Bog se nasmješi i reče mu: „Kad si nekoć primijetio samo jedan par stopala, znaj da su te stope pripadale Meni, a ne tebi. Jer tijekom toga teškog vremena, Ja sam te nosio u naručju!”

Nepoznati autor

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 5 = 4