18. nedjelja kroz godinu A, 2014.
Poznato Isusovo čudu umnažanja kruha i ribe potiče me na razmišljanje o čudu. Kad je riječ o čudu, suvremeni ljudi, a s njima i mi kršćani, izloženi su dvjema opasnostima. Prva opasnost je odbacivanja bilo kakvog čuda. Čudo ne postoji. Moguće je samo ono što je uvijek bilo moguće i to pravilo nema iznimke. Ako nam se slučajno čini da ima, onda je to samo privid, opsjena, ali ne i stvarnost. Oni koji imaju ovakav stav ne mogu povjerovati ni u Isusova čuda. Posljedica je to da ne mogu prihvatiti ni njihovu poruku, a svako Isusovo čudo dogodilo se zbog sasvim određenog razloga i ima sasvim određenu poruku. Druga opasnost je pretjerano vjerovanja u čuda. Čuda se događaju i ondje gdje se ne događaju. U svemu se vidi čudo i sve što se radi, radi se zbog čuda. Posljedice su identične onim odbacivanja svakog čuda. Čudo se traži radi čuda, a ne radi poruke. Oni koji olako vjeruju u čuda i u svemu vide čudo ni ne pokušavaju ući u bit čuda, a niti u nakanu onog koji čini čudo ili bolje, onog po kome se događa čudo.
Čudo umnažanja kruha i ribe nije lijepa priča ili izvještaj o Isusovim moćima. Ono je, kao i sva druga Isusova čuda, nešto što Isus čini u korist ljudi i za njihovo dobro. Zato i ono, kao i sva Isusova čuda, ima vrlo jasnu poruku. Tu poruku, čini mi se, možemo tražiti polazeći od toga da današnje evanđelje započinje Isusovom žalošću zbog smrti rođaka i preteče Ivana, nastavlja se sažaljenjem nad silnim svijetom koji traži riječ njegove utjehe i kojemu ozdravlja bolesnike i konačno završava suosjećanjem s izgladnjelim mnoštvom u pustinji koje hrani s pet kruhova i dvije ribe. Isus suosjeća. Suosjećanje je motiv njegovog djelovanja ne samo u ovih nekoliko situacija o kojima je progovorilo evanđelje, nego i na planu cjelokupnog djela spasenje. On je izveo djelo spasenja jer suosjeća s čovjekom i čovječanstvom. U Isusu nam se objavio Bog koji s nama suosjeća. Polazeći od činjenice da je i čudo umnažanja proisteklo iz suosjećanja, iz tog čuda možemo izdvojiti dvije poruke i pouke za naš život, a sve zato da bismo i mi zajedno s Isusom suosjećali i po suosjećanju s Isusom i u našem vremenu nastavili čudo umnažanja.
Prvu poruku ili pouku možemo izvući iz činjenice da se na jednoj strani nalazi su izgladnjelo mnoštvo, a na drugoj učenici sa samo pet kruhova i dvije ribice. I tu čujemo Isusov zahtjev upućen učenicima da podijele i ono malo što imaju: „Dajte im vi jesti.“ Učenici su imali malo – samo pet kruhova i dvije ribe – ali i to malo Isusu je dovoljno za nasititi glad mnoštva. Poruka ili pouka za nas se može uobličiti u pitanje: Što mi imamo i što nudimo Kristu da u našem vremenu nahrani glad svijeta? Ono što svijet od nas traži – od nas kao kršćana i nas kao Crkve – nije toliko da utažimo glad svijeta za kruhom koliko za smislom, makar se Crkvu sve više pokušava svesti na karitativno djelovanje koje je jedno, ali samo jedno, od njezinih bitnih poslanja. Imamo li mi suvremeni kršćani bar onih pet kruhova i dvije ribe koje ćemo spremno položiti u Kristove ruke, kako bi nahranio ovaj svijet i vrijeme gladno smisla? Ako ih imamo, a imamo ih ako se trudimo živjeti kao kršćani u svim životnim okolnostima, onda je to Kristu dovoljno za vratiti smisao ovom svijetu i vremenu, jer će to u njegovim rukama postati obilato. Ako, međutim, nemamo, a nemamo ako ne živimo kršćanski, nego smo se u svemu suobličili ovome svijetu, onda pod hitno nešto trebamo promijeniti.
U ovoj promijeni nam, vjerujem, može pomoći druga poruka ili pouka, a to je poruka ili pouka o sakramentalnoj naravi čuda umnažanja kruha. Sakramenti su kao i čuda konkretizacija Božjeg suosjećanja s čovjekom u njegovim različitim potrebama. To se odnosi na sve sakramente, a osobito na euharistiju koju simbolizira čudo umnažanja kruhova. Isus iz nedjelje u nedjelju, dapače iz dana u dan, nastavlja umnažanje kruha dajući samog sebe pod prilikama kruha i vina milijunima onih koji ga slijede gladni njegove riječi i njegove utjehe. Tim činom on svima nama pokazuje da s nama suosjeća. I to, ta istina da nas Bog ljudi, da s nama suosjeća, je ono što možemo ponuditi svijetu i vremenu u kojem živimo. Zbog toga što nas Bog ljubi i s nama suosjeća, euharistijski kruh koji nam se na dijeli nije tek običan kruh, nego nam se u njemu daje sam Isus sam, njegovo tijelo i njegova krv. On je hrana koja može zadovoljiti sve naše potrebe i obdariti nas vječnošću, vječnošću za koju smo stvoreni, vječnošću koja nam je obećana i od koje nas nitko i ništa ne može rastaviti jer ona daje smisao našem postojanju.
Svoje razmišljanje smo započeli govorom o onima koji ne vjeruju u čudo i nastavili govorom o onima koji u svemu vide čudo. Nadam se da mi ne pripadamo nijednoj od spomenutih skupina, nego da pripadamo u onima koji svakom čudu pristupaju s nakanom da otkriju njegov smisao i konkretnu poruku i pouku. Ako smo takvi onda ćemo u čudu umnažanja kruha i riba otkriti da i mi možemo postati sudionici čuda ako ono što imamo stavimo u Isusove ruke. Snagu za taj čin stavljanja svega Isusu na raspolaganje možemo pronaći u euharistijskom otajstvu koje slavimo i u kojemu, ako čudu ispravno pristupamo, možemo otkriti čudo nad čudima, čudo u kojem nam Bog daje više nego li možemo i zamisliti, jer nam daje samoga sebe. Daje nam se zato da bi postao dio nas i da bismo mi postali dio njega i da bismo to postavši, kao kršćani u ovom svijetu i vremenu postali čudo njegove ljubavi, njegovog suosjećanja s ljudima, da bismo postali oni koji se iz ljubavi daju potpuno, do kraja. Možda se ovo čini utopija? Možda i jest! Nije li se utopijom činio i Isusov zahtjev da se pet kruhova i dvije ribe podijeli na „oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece?“ I podijelio se. „I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara.“ Utopija ili ne, ne znam, ali jedno znam, a to je da će i naše zvati se kršćanima i sve ono što to u sebi uključuje, pa i ovo naše slušanje evanđelja, sudjelovanje u misi i pričešćivanje, imati smisla ako svatko od nas već danas to pokuša učiniti i na svom konkretnom mjestu i u onoj ulozi koju mu je Bog dao u ovom svijetu i vremenu.
Mate Uzinić, biskup, Izvor: Dubrovačka biskupija
