Kad dublje stanemo pred našom realnošću onda se da primijetiti da se kršćanstvo stoplio sa ateizmom. Gotovo nema nikakve razlike između kršćana i ateista, agnostika ili bilo koga drugoga.
Svi smo kao jedno. Kršćanstvo više nije sol zemlje niti svijetlo svijeta. Kršćani su došli u fazu pusti me stat. Kršćanski pastiri pasu sami sebe. Usmjereni na same sebe, bave se trivijalnim stanjima jer su udaljeni od one istine koja je ispred njih da narod treba Boga a ne njihove prazne tlapnje. Sklapaju svoje umorne oči pred istinom da su oni pravi krivci za sadašnje stanje kršćanskog poganstva i opravdavaju se neznanjem. Jer kad pastir ne vjeruje onda stado vodi u propast. Kad pastir ne brani svojih ovaca vukovi stado masakriraju jer je prepušteno bilo verbalnom bilo tjelesnom progonstvu i ubojstvu. To je tužna činjenica koja je ispred nas kao izazov vremena u kojem se nanovo budi milost koju nam je ostavio Gospodin jedini i pravi pastir, Bog, Isus Krist. Jer živjeti sa Isusom Kristom odričemo se svega što je kršćanstva nedostojno.
Tada nam današnji evanđeoski govor neće biti težak i opor već put milosnog života u istini u zajedništvu sa Isusom. U vremenu ljudske egoistične preosjetljivosti u kojem se svi osjećaju važni opći je krah ljudskosti. A kada nema ljudskosti i čovječnosti nema prostora za svetost. Način na koji se ponašamo prema ljudima sve govori o nama. Šutke prelazimo preko svih uvreda kao nije potrebno reagirati. Kao kakve snašice pastiri se povalače na sjelo u svoje sigurne dvorove okruženi laskavcima, lažovima i klevetnicima, sinovima laži koji će za svoje privatne interese i postotke preći preko svega da bi se dočepali komadića vlasti. Tada će im odobravati pljeskati na divnim djelima i velikim mislima. Pustoš i praznina. Sakrivamo se iza nepravednih optužni od tamo nekih koji su izvor zla u svijetu jer su sluge laži za takozvano opće dobro. No za laž je potrebna samo zla mašta a za istinu je potrebna hrabrost. Naša je obrana istina.
Isus danas govori apostolima o svojem poslanju koje će se izvršiti kao djelo spasenja za cijelo čovječanstvo. No to oni ne mogu prihvatiti. Isto tako ni danas ovaj svijet ne može prihvatiti Krista kao onoga koji nosi mir, spasenje, radost. Jer njima je potreban nemir, kaos, opće ludilo. Njima je potrebno izvještavati pristrano o svojim proizvoljnim lažima koje su kupljene dobrim ciframa i zato je toliko važno neprestano blatiti, ponižavati, omalovažavat Krista i njegove vjernike. I sve je dopušteno a onda bi oni da im se dijele sakramenti. Blatit ću sveto ali ću kršćanski sprovod. Ne ide. Ponižavat ću Boga, blatit župnika, omalovažavati sveto ali moje dijete treba krizmu prvu pričest. Zašto bi to bilo tako? Samo Bog je danas kužan. Dezinficirati treba sveto. Samo je mjesto molitve crkva izvor zla i epidemije a ne njihove bakanalije koje su jedini izvor svega zla jer su im potrebna mnoštva kako bi se baš lijepo proveli. Ako ne želiš slijediti Krista kreni svojim putem. Makni se. Živi svoj život. Nitko te ne prisiljava da budeš kršćanin, vjernik sljedbenik Isusa Krista. Ako želiš onda nema malo vamo malo tamo. Ili jesi ili nisi odluči. To je to odvraćanje od istine koje i sam Petar danas čini u evanđelju jer kao stalo mu je do njega no Krist mu odvraća za nas pomalo grubo: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Bez ovakvog oporog teškog odgovora Petar ne bi razumio Kristovo poslanje.
Bez križa nema kršćanstva. Bez žrtve nema vjere. Zato je biti kršćanin teško naporno jer traži cjelovitost a ne polovičnost. Tamo gdje je žrtva tamo je blagoslov. Žrtva je predanje, a to je život. Dati se drugom u potpunosti bez prigovaranja je put Krista i vjere. Izgarati u žrtvi ljubavi to je blaženstvo života vječnoga. Zašto nam se raspadaju brakovi? Jer nema žrtve. Zašto nam se rastočilo kršćanstvo? Jer nema žrtve. Zašto nam je euharistija postala bezveze? Jer je izgubila smisao žrtve. Tamo gdje nema žrtve nema života, nema Krista. Samo nam je na pameti ljudsko, a ne Božje. Mnogi danas glume žrtve. Neke žene glume da su žrtve svojih ukućana i obitelji a same su izvor svađe, zavada i svega zla sa svojim bližnjima. Mnogi su muškarci izigravaju žrtve svoje neodlučnosti, mlakosti. Te lažne žrtve nemaju veze sa onim što je život. Njima je svatko kriv osim njih samih. Takvi kršćani su zapreka Božjem djelu spasenja. Stari Hebreji zazivali bi Boga za svoje pobjede. Gotovo magijski. Mnogi su tadašnji nazovi vjernici skoro izgubili vjeru u Boga jer im nije pritekao u pomoć kad su bili u pravu, kad su bili kao nedužni. No ljudska pravednost nije Božja pravednost. Kroz Isusa se razotkriva zlo i najbistrije sja božanstvenost njegove osobe koja ljubavlju nadvladava isto to zlo. Kroz svoju žrtvu Isus nam otkriva svoju božanstvenost i svoju božansku ljubav. Svako drugo rješenje bilo bi skoro sotonsko i smetnja ostvarenju Isusovog plana ljubavi. Mnogi se lako zanesu za Isusom ali kad čuju pojam žrtve onda se ohlade od svega.
Da bi se Krista slijedilo nije dovoljan zanos i ugodne emocije, potrebno je realno životno opredjeljenje. Potrebno je dubinski se promijeniti, odreći se starog zlog, lažljivog čovjeka. Dok ne umre stari čovjek ne može se roditi novi. Kroz prihvaćanje patnje započinje preporađanje. Ljudi koji su prošli kroz patnju imaju veliko iskustvo i spoznaju koliko se čovjek mijenja. I oni su nova sol zemlje i svijetlo svijeta koji svojim nenametljivim svjedočanstvom jasno i glasno svjedoče Isusa Krista. Ništa tako snažno čovjeka ne mijenja doli iskustvo križa. Danas sve svoje životne poteškoće stavimo pred Boga da nas on preporađa u nove ljude vjere. Koji znaju kome vjeruju i sa svetim Pavlom danas krenimo u svjedočasntvo ljubavi. „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“
don Damir Bistrić
