Došašće je mjesto susreta sa samim sobom!

Nikada nije bilo lako čekati, a osobito danas kad smo svi toliko opterećeni da se sve mora brzo dogoditi. Izgubljena draž se okomila na nas jer se ne znamo više radovati ni onima koji nam dolaze, a toliko čeznemo za njima dok nisu pored nas.

Čekati Gospodina nam je zašlo u neku drugu svijest i kao da se svako iščekivanje Gospodina svelo na godišnje povremene događaje. Prigodne dolaske u hram Božji kako bi to odradili. Jadna vjera u kojoj se sveto odrađuje. Mnogi se nazivaju vjernicima, ali ne žive svoju vjeru. Takvi su obično poklopac svakom loncu sa svim mogućim sipanjem krivo informiranog znanja kojeg papagajski ponavljaju kroz određene forme. Takvi sebi daju za pravo da iz svoje bijede blate sve po redu. Čudno je vrijeme došlo kad se oni koji se nazivaju vjernicima blate svoga Gospodina. Vjernici laici su lice Crkve. Svaki vjernik je svjedok i dužan svjedočiti vjeru. Ako laička crkva ne pokazuje lice Isusa Krista onda je to znak ogromne krize vjere.

U jednoj čekaonici stoji natpis: “Nisi glup ako nešto ne znaš, već si glup ako misliš da sve znaš.“ Očito je i djelatnicima spomenutog ureda, ordinacije, došlo na vrh glave pametovanja i prodavanja znanja. Svi su doktori i bolje znaju dijagnoze i lijekove od doktora, svi su bolji pravnici i poznavatelji prava i zakona od samih pravnika, svi su ministri bez portfelja i  sve znaju kako bi trebalo upravljati samo ne znaju sebi dati lijeka i dijagnoze, sebi dati pravni lijek, niti upraviti sa sobom, svojim životom i svojom obitelji.

Preokupirani i zatrpani raznim informacijama, brigama, preokupacijama, sitnim stvarima od silne gomile nikako da se uputimo prema naprijed prema procesu vlastitog izliječenja od zla. Otuđenost je velika. Zatvorili smo se u svoje svijetove mašte. Ostavili smo sve što je dobro. Otrovali se banalnošću. Postali robovi duštva i manipulacije. Izgubili sve dragocjenosti čovještva i prepustili se da zavlada pustinja života. Pustinja koju je stvorio naš vlastiti grijeh i ravnodušnost za spasenjem. Grijeh nas je ostavio na našoj razini površnosti, a to je razina pustinje gdje nema više ljubavi i zajedništva. Gdje čovjek više ne prepoznaje u čovjeku brata i prijatelja, već stranca i i neprijatelja. Toliko smo se utvrdili i okružili obrambenim mehanizmima odbacivanja Boga da smo mu onemogućili da nam niti može pristupiti niti progovoriti. Mi se još prepucavamo s pitanjem imamo li ili nemamo dušu. Gombamo se sa trivijalnim i nepotrebnim. Umjesto da se zauzmemo za sebe ostajemo šutke misleći kako se netko treba za nas zauzeti. Doista smo dio dekadentnog usiljenog društva sitog u trbuhu, ali gladnog duhovno. Zato nas prorok Izaija i danas  ponovno potiče da se susretnemo s Gospodinom: „Podvikujete da mu se robstvo dokonča.“ Doista nam  je potrebno da se dokonča robstvo. A ono se dokončava vlastitim htijenjem za promijenom života.

Današnjim danom druge nedjelje došašća započnimo svi zajedno proces obraćenja u ovoj pustinji života u kojoj smo ogoljeni i lišeni ljubavi i pravog čovještva. Ivan nam je doista najbolji putokaz i saveznik. On koji poziva na obraćenje pripravlja čovjeka za blagoslovljeniji život. Priprava je to koja nas jedino upućuje na susret s Bogom koji će se utjeloviti. Došašće je mjesto susreta sa samim sobom. Ako ne siđemo u našu vlastitu pustinju i ako ne sagledamo što je to uzrokovalo da u nama nema života, da smo se pretvorili u beživotnu pustaru ostat ćemo i dalje nijemi promatrači koji i dalje samo pričaju o posljedicama, a ništa nismo učinili da se uzroci obuzdaju. Zaustavimo vlastito propadanje, zaustavimo sve što nas i dalje uništava. Sveti Ivan nam je primjer. On je svojim stavom iznad svoga vremena. Drugačiji od svih vremena. Zato je i nama danas prihvatljiv kao izlaz iz svih zavrzlama i konfuzija života. Ivan naviješta pripravu za mogući izlaz. Naviješta što čovjek stvarno može učiniti da se susretne sa svojim Bogom i Spasiteljem. Ivan poziva na unutarnji nemir, na prevrat mentaliteta i kriterija procjene svijeta i samoga sebe u svijetu.

Odvažimo se živjeti novim životom i neka ovo sveto vrijeme donese obilje duhovnih radost. Bog želi biti naš suputnik i supatnik. Neka njegova blizina bude naša nova snaga za svaki dan. Ustrajte u svetosti života i preoblikujte lice zemlje koja nam je darovana da postane novim mjestom u kojem Bog prebiva.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

58 − 52 =