Dva modra kamenčića

Dva kamenčića ništa veća od kestena ležala su mirno na pjeskovitoj obali gorskoga potočića. Oko njih bijaše na tisuće drugoga maloga i velikoga kamenja, no oni bijahu posebni, jer su bili tamnoplave boje.

Kad bi in obasjale sunčeve zrake, zablistali bi kao da su u vodu pali s plavih nebeskih visina. Svjesni svoje ljepote, pred ostalima su se šepirili od jutra do večeri. Sažalno su promatrali ostale sive, bijele, crvenkaste, šarene, pjegave kamenčiće.
“Mi smo djeca neba, držite obavezni razmak!” vikali bi kada bi im se koji od tih običnih kamenčića približio. “Plave smo krvi i ne družimo se s vama!” Bijahu to dva ohola i nepodnošljiva kamenčića.
Danima su razmišljali o tome što bi sve postali kada bi ih pronašao kakav čovjek.
“Stavili bi nas u ogrlicu s ostalim dragocjenostima kao što smo i sami.”
“Možda i u kruni nizozemske kraljice.”
“Na kravati prinda od Walesa.”
“Čeka nas kraljevski život…”
“Luksuzni hoteli, morska krstarenja, svečanosti, plesovi, primanja…”
“Stići ćemo u Katmandu…”
Jednog jutra, dok su se sunčeve zrake kupale u pjeni između stijena, ljudska ruka dospjela je u potok i posegnula za plavim kamenčićima.
“Zbogom, narode!” poviknuše uglas. “Mi putujemo!”
Završili su u kartonskoj kutiji zajedno sa ostalim obojenim kamenčićima.
“Samo za neko vrijeme!” rekoše sigurni u svoju besprijekornu ljepotu.
Potrajalo je to međutim i dulje nego su očekivali. Dva kamenčića povlačila su se amo-tamo iz kutije u kutiju, često odmjeravani, ispitivani hrapavim prstima, dok nisu ostali u posljednjoj kutiji. Na kraju ih je ona gruba ruka pokupila i tresnula o zid gdje su se skrasili u hrpi pijeska i strašno ljepljiva cementa.
“Hej, polako! Mi smo plemenita roda!” vikali su plavi kamenčići, no dvije su ih lopate gurnule još dublje u cement. Plakali su, vikali, prijetili, ali pomoći nije bilo. Dva plava kamenčića završili su nepovratno u cementnom zidu. Od gorčine i razočaranja poprimili su ljubičastu boju.
“Oni su obični glupani i neznalice, nisu prepoznali našu neprocjenjivu vrijednost!”
Vrijeme je polako odmicalo. Dva modra kamenčića sve su se više ljutila i smišljala kako da pobjegnu, ali kruti cement nije dopuštao ni da se pomaknu. No kamenčići se nisu dali obeshrabiti. Sprijateljili su se s malim vodenim mlazom koji bi od vremena do vremena potekao iznad njih. Kad su otkrili da je dobrohotan, zamoliše ga da mu učini veliku uslugu.
“Prođi ispod nas i gledaj da nas odvojiš od tog prokletog zida.”
Vodeni mlaz ih posluša, jer je uživao u tome da se zavlači u pukotine staroga zida. Drobio je sitne čestice cementa i uporno širio pukotinu. Nakon nekoliko mjeseci kamenčići su počeli plesati u svojoj udubini.
Jedne hladne i vlažne noći začuje se napokon spasonosno: Tak! Tak! Dva su kamenčića pala na zemlju kličući: “Napokon slobodni!”
Dok su se snalazili na zemlji, baciše radoznalo pogled na mjesto svoga tamnovanja.
“Oooooh!”
Blijedo mjesečevo svjetlo prodiralo je kroz veliki prozor i osvjetljavalo prekrasni mozaik. Milijuni obojenih kamenčića oblikovali su lik našega Gospodina. Bio je to najljepši Kristov lik koji su kamenčići ikada vidjeli. Njegovo lice, to predivno lice izgledalo im je pomalo čudno: Da, Isus je bio slijep, mjesto njegovih zjena ostalo je prazno!
“Ah ne!”
Dva modra kamenčića konačno su shvatila. Oni su bili Isusove zjene. Mora da su gore izgledali veličanstveno, ljudi su im se sigurno divili. Oplakivali su gorko svoju odluku, uviđajući svu njezinu besmislenost. Rano ujutro rastreseni sakristan stao je na dva modra kamenčića, a kako su u mraku svi kamenčići isti, pomeo ih je i bacio u kantu za smeće.

Bruno Ferrero, 365 malih priča za dušu

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 1