Isus želi sa svima nama biti dionikom našeg života!

Kada se zaboravi riječ Božja, kada se učiteljstvo podvrgne samomislećim dopadnostima, tada nastaje samodostatna vjera kako kome odgovara i kako se kome sviđa.

Svaka vlast, svaka moć mijenja čovjeka. Tada se uvijek reagira po načinu čuvanja svoje vlastite kože i lagodne fotelje. Kultovi ličnosti koji su izraz duboke nevjere postaju model očuvanja vlastite važnosti bez pokrića. Jer kad se nauči na bezbrižnu lagodnost lijenosti okruženu sa ulizicama tada je lako živjeti u laži kako je sve oko nas lijepo. „Ako nemaju kruha neka jedu kolačiće“ vikala je Marija Antoneta za vrijeme revolucije. Tako i danas viču oni koji kao i ona udaljeni od života prosipaju svoju veliku pamet. Oni ne vide potrebe čovjeka. Oni se bave sa samim sobom, sa samopromocijom. Drže se poput “Katica za sve“, oni sve znaju. Svakom drže lekciju kako bi trebalo činiti, živjeti. Takvi se nikada nisu potrudili za ništa jer ništa i ne znaju osim soliti pamet drugima. Oni su moćnici samodostatni sebi. Vide samo svoj prepunjen tanjur obilja u kojem je žuč onih kojima kroje živote.

Protiv takvih Krist je podizao svoj glas. On je znao što je život. On je gledao svoj narod i vidio njegovu patnju. Ne samo patnju koja je bila izražena u materijalnom stanju nego njegovu patnju koja je proizvela lutanja, malodušnost i beznađe. Koja ih je dovela na rub vjerske egzistencije. Krist u svim svojim susretima susreće konkretnog čovjeka i ne boji se osluškivati ali i vjerno pronicati potrebe tog istog čovjeka koji je ispred njega. Za njega čovjek nije broj, niti neki znak. Čovjek je za Krista ljubljeno dijete Božje. Zna on jako dobro što je to patnja. Zna on i što je to glad i žeđ. Zna on što je to raditi a ne dobiti zasluženu nagradu. Zna on što je to bolest i strah od smrti. Jako dobro poznaje svaki oblik poniženja i omalovažavanja. Zato je i bio povezan sa svakim s kim se susreo. Pred njegovim očima nije se moglo sakriti ništa. Ni jedna stvarnost nije mu bila nepoznata. To ga je nukalo da pristupi svakom onako kako to treba. Ne s visoka. Ne kao neki koji ima znanje svega. Ne kao onaj koji mora biti u centru pozornosti. Već s ljubavlju koja je nadjačavala sve dotadašnje i dosadašnje moćnike kojima je puk bio samo masa za masovno iskorištavanje i ugnjetavanje.

Vidljivo je danas da se lakše baviti sa problematikom o periferijama negoli se uhvatiti u koštac sa pravim potrebama i problemima vjere. Lakše se baviti jeftinim populizmom woodstock dodvoravanjem kako bi se reklo da se pazi na život drugih i drugačijih. Prisutan je isprazni govor koji nema nikakve snage. I koliko god se lako svidjeti svijetu, toliko je lako zgaditi se Bogu nad tim našim kao velikim zauzetostima. Da je bilo koja stvarnost danas posložena na proslavu Boga krenula bi na dobro ali kad je to samo ulizivanje i podilaženje masama onda tu nema blagoslova.

Ivanovo izvješće iz današnjeg evanđeoskog odlomka dovodi nas u situaciju koja nam je poznata. Svi mi vjernici hrlimo i idemo za svojim učiteljem i Gospodinom. Kad sve promotriš i kad sve vidiš samo ostaje On koji je jedini dostojan da ga se slijedi. Neumorno je ići za njim koji te poznaje. Ništa nije teško. Tada ne postoji niti vrijeme, niti umor, niti ograničenost. Jer on ima Riječ života. On je onaj koji ispunja čovjekovu prazninu i odnosi strah koji se uvukao duboko u srž ljudskog bića. On je onaj koji prepoznaje migrante koji nemaju više sigurnosti nauka vjere, koji napuštaju svoja ognjišta jer nemaju onih koji bi im pružili nadu. On je onaj koji prepoznaje vjerske azilante koji su osuđeni od poganstva koji huškački pozivaju na novi progon. I gleda taj silni svijet koji ide za njim koji su svjedoci Božje intervencije jer gledali su mnoga znamenja i bili pored onih koji su ozdravili od svoje bolesti.

Bliskost Božja se želi očitovati svima. Ne želi da samo neki budu privilegirani. Ne želi da samo pojedinci budu oni koji će izravno kušati Božja čudesa. Želi taj susret sa svakim ponaosobno učiniti upečatljivim, prepoznatljivim i za pamćenje. Obraća se apostolu Filipu i pita ga:  „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“ A Filip kao kakav ekonom onako mudruje. Pa nemamo nego dvjesto denara, nitko neće ništa ni na zub dobiti. Andrija upada onako kao s Marsa: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?“ Uvijek su stavovi kada se radi o Božjoj stvarnosti kod ljudi upitni ili se nema sredstava ili se sumnja u uspjeh provedbe Božjeg projekta. Za svakakve gluposti apostoli bi našli sredstava ali za Božju stvar, za to je upitno. Sumnja se u sve ako nije njihove zamisli ili ako traži truda i vlastite zauzetosti. I tada se događa čudo. Kad ljudsko srce zatvara put Bogu mudrovanjem tada Bog bez nepotrebnog senzacionalizma i populizma daje u izobilju onima koji vjeruje.

Doista Isus i danas želi biti dionikom naše životne potrebe. Ponovno nam posvješćuje da je on onaj koji želi da svi mi osjetimo da je uz nas, da on želi sa svima nama biti dionikom života. On je onaj koji hrani naše srce i dušu i tijelo. On je ta okrepa koju trebamo, on je kiša blagoslova u našem napaćenom životu. Samo bliskim susretom s Njim moguće je ostvariti to divno i blaženo stanje. Nama nisu potrebni oni daleko od života. Oni ovise o nama koliku im pažnju dajemo. Kada ih stavimo na mjesto koje zaslužuju nemaju moći nad nama. Dopustimo stoga danas da Bog čini čudo i našem životu. On to želi. On ima potrebu biti s nama. Otvorenog i poniznog srca slijedimo svog Gospodina. Kušajmo njegova čudesa koja se rađaju iz vjere i potpunog povjerenja. Njemu jedinome služimo jer on hrani našu dušu mirom i blagoslovom u vijeke.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 64 = 73