Za nas vjernike svaka nedjelja je dan u kojem svoje srce i svoj život stavljamo u Božje ruke.
Zato je taj dan svima nama tako važan. To je dan kada se na osobit način posvećujemo sebi kroz zajedništvu s Onim koji je izvor našega mira i odmora. Samo Bog ima tu snagu u naša srca donijeti smiraj nakon svih životnih napora, problema i iscrpljenosti. On je onaj koji uvijek stoji pored nas kao najdivniji izvor ljubavi. Kao onaj koji nas obnavlja za život radosti i blagostanja. Zato nas i danas želi na najdivniji način privući k sebi kako bi se našli u snazi sigurnosti koju jedino pruža Bog.
Naš život obilježen je i ranjen grijehom. Grijeh je onaj koji nas odvaja od izvora snage za život. Grijeh je uvijek prepreka kako bi se ostvarili u potpunosti sa svim svojim kvalitetama koje nosimo u sebi. Bog nikada ne manipulira s nama ni našom grešnošću. On je sagledava kao onaj dio koji sami odabiremo. Lijepo to stoji zapisano u knjizi o Tobiji: „A koji čine grijeh i bezakonje, dušmani su sami sebi.“
Bog koji je sama ljubav nema potrebe nikoga od nas poradi naših grijeha kažnjavati. Mi sami sebe svojim odabirom svojom slobodom odvajamo od Božje blizine i sebe kažnjavamo živeći kao oni koji ne žele biti s Bogom.
U svim vremenima a posebno danas govoriti o grijehu nailazi na prepreku jer se uvuklo u nas nešto demonsko. Negiranje grijeha. Sve je dopušteno grijeha nema. To je ono što je davno već rekao Sluga Božji papa Pio XII da je: „najveći grijeh suvremenog čovjeka u tome što je izgubio osjećaj za grijeh.“ Dovoljno je samo slušati koliko smo spremni naći opravdanja za život koji živimo. Za svoje promašaje za svoje uništenje koje svjesno radimo. A kada dođemo pred zid svojih gluposti tada nam je uvijek netko drugi kriv za život koji se pretvorio u pakao.
U svom nagovoru prigodom jutarnje mise papa Franjo govoreći o grijehu zalazi u samu bit koliko smo ogrezli u grijehu a da ga i niti ne primjećujemo. „Svi smo mi grješnici ali katkada činimo trenutne grijehe. Naljutim se, uvrijedim, ali poslije se kajem. Međutim, ponekad si dopuštamo pasti u stanje života u kojemu se neke stvari čine normalnima. Primjerice ne platiti kućnu pomoćnicu onoliko koliko treba, ili pak platiti samo pola plaće radniku koji radi na polju.“
Toliko je toga što je dotakao grijeh i nanio neizmjerne rane i bol koju se sve više teško nosi. Jer grijeh koji je osoban ima neizmjerne posljedice. Osobni grijeh postaje grijeh zajednice, grijeh Crkve, grijeh društva, grijeh svijeta. Zato ne možemo biti ravnodušni na bilo što niti itko ima pravo opravdati svoj grijeh pravdajući se i ja sam samo čovjek.
Opravdavanje grijeha dovelo nas je do toliko sablazni i sablažnjivih skandala i u Crkvi i u svijetu. To je ono što zagađuje naš životni prostor. Ili kao što je to posebno za naše prilike rekao kardinal Bozanić 1997.: „Grijeh ne može svatko priznati. To se čini u stanju poniznosti, željan poboljšanja, istine i zadovoljenja pravde, odgovornog ponašanja prema sebi i okruženju. Grijeh ima i socijalnu dimenziju, dotiče i ranjava i drugoga.“
Danas u ljubavi svjedočimo jednom divnom poniznom susretu između javnog grešnika carinika Mateja i Krista. Krist se ne vodi onima koji ga promatraju. On ulazi kao rabin, kao prorok, kao Bog u kuću grešnika, raskajanog grešnika. Čak je poziv Mateju obraćajući mu se snažniji od bilo čega. „Pođi za mnom.“ Samo ova mala gesta bila je dovoljna za promjenu, drastičnu promjenu života. Kad Krista, Boga spoznamo kao ljubav praštanja tada u nama nema bojazni. Tada Bogu otvaramo sav svoj život. Prepoznajemo divnu gestu u kojoj znamo da nas Bog ne osuđuje i s kojom mu tada otvaramo sebe svoj život, prepuštamo mu svoj grijeh da ga očisti i primamo Ga u gostoprimstvu spoznane ljubavi.
Za Isusom su se sjatili veliki moralisti tog vremena, veliki bezgrešni vjernici koji svoga grijeha nisu vidjeli. Ti koji obično ne zalaze u kuće grešničke došli su gledati reakcije, samo da vide, da bi ogovarali, izmišljali svoje priče i scenarije kako da prigovore Bogu kao nije mu tamo mjesto. „Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“
Danas iziđimo iz robovanja svojih grijeha i tuđih bezvrijednih mišljenja. Otvorimo svoja grešna ranjena srca Bogu koji je izvor milosti i istinskog milosrđa. Neka nas oslobodi laganja sebi i neka nas nađe ponizne, prepune kajanja za ono što činimo svom životu živeći u tami grijeha koja nam nanosi nepodnošljive rane i boli.
„A On čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«“
Bog je ljubav. Bog je praštanje. Bog je milosrđe. Bog je mir. Bog je život. Otvorimo mu svoja srca kako bi smo čuli „Pođi za mnom“. Primimo ga danas u svoj dom i neka ostane s nama u vijeke.
don Damir Bistrić
