Svatko do nas ima u iskustvu vlastitog života značajnih, sudbonosnih trenutaka koji su izmijenili naš život, odredili životni tijek. I onda vidimo kako je život prepun iznenađenja; toliko puta i onih neugodnih.
Slušali smo kako Bog poziva Abrahama da ostavi svoj kraj i sve što je do tada poznavao; obećava mu da će dobiti ne samo zavičaj, novu zemlju i novi dom; već i brojno potomstvo. Bog Abrahamu daje višestruko više od onoga što od njega traži. Eto to je Bog! Zapravo od Abrahama traži da oslobodi u svome životu prostor Božjem djelovanju, a onda Bog čini veličanstvene stvari. Ne znaš što te čeka, ali se oslanjaš na Boga i vjeruješ mu. Bog ne otkriva svu budućnost čovjeku. Pred nama je njegovo svjetlo, divno i privlačno, koje doduše rasvjetljava stazu, ali ne razjašnjava i ne daje odgovora na sva pitanja našega srca. To je put vjere; to je Abrahamov put! Nije lako-ostaviti svoj dom i svoj zavičaj. Izaći iz uobičajene rutine, uhodanosti života; iz našeg Ura Kaldejskoga– u kojem smo se dobro smjestili, s glavom punom planova i zemaljskih želja. I sad kad nas želi Bog od toga otrgnuti i pozvati u nešto drugo, to nas boli.
Pa i Sv. Pavao u drugom čitanju priznaje da je koji puta i bolno i teško biti vjeran Bogu pa stoga piše suradniku Timoteju: «Zlopati se zajedno sa mnom za Evanđelje». Za Evanđelje valja nešto i podnijeti. Ali taj je napor blagoslovljen, donosi plod u svoje vrijeme. Križ je put preobrazbe do svjetla, do zajedništva s Ocem nebeskim. Križ je put do slave. Učenici koje je Isus poveo sa sobom vide preobraženog Isusa, ali ništa ne razumiju. Vide trenutak vječnosti i blještavi sjaj neba. Osjetili su Božju blizinu. Njima je tu dobro, oni žele ostati tu u vremenu i uživati, ali nema uživanja na ovoj zemlji. Toliko puta ostajemo zatvoreni u sigurnosti svojih sjenica; a život prolazi pored nas; hodamo ovim svijetom, a lice nam nije ozareno sjajem Kristovim.
Preobraženje nije imalo za cilj preobraziti Isusa nego učenike, oni zapravo ne shvaćaju smisao križa, patnje i smrti. Bog im je u preobraženju pokazao nagradu. A Isus im je svojim životnim hodom posvjedočio da nema nagrade bez križa i odricanja, bez žrtve i razočaranja. Ni Sin Čovječji koji s neba siđe, neće izbjeći križu. „Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina, slušajte ga.“ On je naš Učitelj, naš Putokaz i naš Put. Svi oni koji slušaju Isusa, blagoslovljeni su od Boga i sami u životnoj stvarnosti postaju blagoslov. Svojim življenjem vjere potvrđujemo tu nadu: Bog nas ne ostavlja; Bog je na strani čovjeka, Bog je spasitelj. Sina je svoga poslao na naš zemaljski put. On je naša sigurnost da nećemo opet promašiti; da ono što svojom pameću i radom postižemo neće otići u krivo, tako da bi se život srušio na nas same. On je naša sigurnost i oslonac.
Naša je domovina na nebesima, u Božjoj blizini, kao i Kristova. To je poruka preobraženja. Ono ne mijenja Boga nego nas. Uči nas da pogled sa zemlje valja upraviti put nebesa i prestati vjerovati da sreću možemo naći samo na zemlji. Potiče nas da svoj mir i zadovoljstvo ne vežemo za tvrdu zemlju; da se ne uspavamo u ljepotama prolaznosti već da ih oplemenimo vrednotama vječnosti. U žalosti i tjeskobi života, koliko god nam nekad bilo teško i neshvatljivo; čvrsto se oslonimo na Riječ Kristovu i sve ono što radimo i činimo, sve ono što planiramo neka bude dostojno našega Učitelja kojeg nam je Otac poslao da ga slušamo.
Don Damir Bistrić
