Kriza je ono što dođe kad nestane vjere, kada počnemo razmišljati da nam je najgore ili da je za sreću u životu uvijek potrebna još jedna stvar koja nam nedostaje i onda kada to dobijemo okrećemo se potrazi za novim stvarima.
Kriza je ono što dođe kada prestanemo računati na Boga u svom životu i okrenemo se samo svojim snagama, pa se na kraju razočaramo koliko su zapravo one slabe i male bile, a mi smo ih preuveličavali.
Kriza je ono što dođe kada osjećaj tjeskobe i nemira postane naše prirodno stanje jer više namamo cilja koji nas pokreće, nemamo snage kojom bi trebali ići naprijed a sve zato što nemamo razloga za bilo što u životu. Jedini uzrok toga je gubitak vjere, odumiranje one Božje iskre u nama koju smo trebali razgarati a ne gasiti, one sjemenke savjesti koju smo trebali njegovati i zalijevati a ne dopustiti da je uguši drača.
Kriza je ono što dođe kada različite materijalne interese stavimo ispred vjere, a onda se sjetimo da idemo pogrešnim smjerom i da su nam sve stanice na koje u životu stajemo pogrešne. No umjesto da tada odustanemo i vratimo se natrag, često mislimo da će brzina riješiti naš problem, te kada dođemo pred zid shvatimo da je već davno trebalo nešto mijenjati. Bog nam i tada oprašta ako se pokajemo, ali vrijeme koje smo izgubili, ne može se više vratiti.
Kriza je ono što dođe kad nestane vjere, kada nam u životu postane svejedno što se događa s našim bližnjima jer živimo u vremenu utrka i uspoređivanja, pa nam nije bitno kome ide, a kome ne ide, kome je dobro a kome teško. No Bog može izvući dobro čak iz naših pogrešaka samo trebamo shvatiti da smo pogriješili i predati mu sve svoje poraze. On nam tada daje novi put i novi život, a na nama je ga vjerom njegujemo i rastemo u ljubavi prema njemu i bližnjima.
