Iz nedjelje u nedjelju. Iz dana u dan slušamo Božju riječ. O njoj razmatramo i upoznajemo Isusa Krista koji nam objavljuje svoga Oca. Zapravo bez ovog upoznavanja Oca nismo u mogućnosti shvatiti sva velika otajstva koja Bog stavlja pred nas.
Još uvijek se nalazimo u vazmenom vremenu. Isus i današnje vjernike ovoga vremena utvrđuje u vjeri. Oslobađa ih sumnji i otvara im nove mogućnosti kako obogatiti svoj život. Svi smo se mi uvelike udaljili od otajstvenosti. A kad se čovjek vjernik udalji od otajstva udaljio se od svoga izvora. Udaljio se od svetosti. I upravo zbog udaljenosti naš život je takav kakav jest. Najmanje svojega pouzdana stavljamo u Božje ruke. Uvijek sebi dokazujemo imaginarnim argumentima kako nam Bog nije potreban. Čak nas život uvlači da sebe svakodnevno uvjeravamo kako smo sami sebi dostatni. Čovjek koji je od sebe stvorio božanstvo nakaradno kreira svoj život. Doslovno to izgleda kao i svaka instalacija današnje umjetnosti u kojoj domišljatost gledatelja pokušava otkriti ono što je sam umjetnik kao htio izraziti. I upravo u toj svoj želji biti poseban po kreaciji današnjih mediokriteta čovjek se podlaže volji i željama čovjeka napuštajući svoju osobnost i svoju neponovljivost sa svim darovima i talentima koje nosi u sebi kao najdivnije Božje stvorenje.
Toliko smo zakomplicirali svoje živote. Iz dana sve više padamo u svoje ispletene mreže kao žrtve svoje vlastite nedokučivosti. Podložni smo svemu onom što je oko nas. Povjeravamo svoje povjerenje osrednjosti a napuštamo glas razuma koji nam jasno želi poručiti koliko smo sebi život otežali. Vjernik danas ne traži Božju blizinu i njegovu svetost. On od Boga traži brzi odgovor na ono što smo mi zabrljali svojim htijenjem. Vjernik današnjice odrađiva svoju vjeru. Sve se svelo na izvanjsko. Esencija vjere ne pokazuje nigdje. Vjera se želi staviti u okvirenu privatnost. Nikako nije dobro izlaziti s tim u javnost. Kao da se javlja neko novo vrijeme katakomba u kojem se vjera živi kao ona koja je progonjena. Podložnost sebi i svome konformizmu i svojoj samodostatnosti stvara se privatnog Boga koji na naš mig čini ono što je nama drago. Život nam je udaljen od istina vjere. Podložili smo se nekim novim dogmama laži u ime napretka. Ostavili smo život vjere da diše na škrge i zato nema u nama nikakva učinka. Vjeru smo sveli na derneke. Vjera smo sveli na diznilend. Neke zabave koja je neophodni foklor pri crkvi. Osobito ovih dana vidi sav sjaj i blještavilo vjere. Taj paradni kič u kojem se kao primaju sakramenti a zapravo je pozadina nešto sasvim drugo. Odrekli smo se Krista jeftinim pomodnim željama svijeta. I tako iz godine u godinu stvaramo masu u kojem je vrlo bitno vidjeti brojeve. Uvijek nekakvo dokazivanje koje nema nikakvog doticaja sa svetim. Život vjernika danas je profaniziran i zato što nema osjećaja za sveto ništa mu nije sveto, niti važno, niti dragocjeno. To je tako vidljivo i po ponašanju u dvoranama molitve u kojem se ulazi kao na nekakve skupove u kojem se niti ne pokloni svetootajstvu koji je u crkvi nijemi zatočenik ljubavi koji je za nas prinio sebe za žrtvu i uskrsnuo kako bi imali život vječni.
Mnogi naručuju sveta otajstva za svoje pokojne a na misu su nijemi promatrači. Pokušavaju otvoriti usta ali ne znaju što slijedi i kako slijedi jer su molitve kao za žene i gospon župnika koji to i onako odrađuje mahinalno jer ga čeka već mnoštvo posla na društvenim mrežama. Udaljenost od Boga i udaljenost od Božje riječi ostavlja nas u osamljenosti i nesretnom životu pogibije. Isusova riječ je Božanska. Riječ koja naučava ljubav. Riječ koja u istini unosi mir u napaćene naše živote. Govoriti o Bogu koji je ljubav proizlazi iz osobnog susreta s Njim. Tek kad se osjeti Božja ljubav o njoj je moguće svedočiti. Sve ostalo se samo želi rastegnuti kao žvakaća guma. Nedostatak iskustva vjere ne može nam nadomjestiti ništa i nitko. Iskustvo vjere je centar života vjere. Ako je iskustvo vjere samo na izvanjskosti to nije vjera jer su tom sve naučene nekakve forme kako se ne bi iskako i kako bi smogli reći da pripadamo određenoj skupini. Iskustvo Boga se ne može nadomjestiti s ničim. Tek kad su apostoli promijenili način življenja tada su razumjeli Isusovu riječ. Tek kad se uskladi život i Isusova riječ tada se doživljava plodnost vjere.
Ova nedjelja potiče nas da razmislimo o svom povjerenju u Isusovu riječ i o prihvaćanju Isusove istine. Bez toga nema napretka u životu. Isusova istina je životna istina, istina koja traži dušu i koju svjedoči Duh ljubavi. Osobe koje se ljube puno bolje se sporazumijevaju i jednostavnije prihvaćaju istinu jedno od drugoga. Tek kad su se apostoli promijenili u srcu tek tada su počeli Isusa razumijevati. Svatko od nas može govoriti o svojoj ranjenosti. Svatko od nas je prošao i drvlje i kamenje u ovom životu. Na nama su ostali ogromni ožiljci koji su od nas stvorili ljude koji su oprezni. Kao one koji žive u svojim strahovima da iznova ne budemo pogođeni istim pogibeljima i srijelama zla. Naša ranjena životna situacija nas je oblikovala da svoje povjerenje ne dajemo nikom od ljudi. Dobrota se olako proda i izruga. Nedostatak dobre volje u životu kršćana osigurala je životne pustinje. Pustinje osamljenosti, prepune neprihvaćanja, ironije, sarkazma. Isus Krist od nas želi stvoriti novi kvasac vjere. Zato toliko utvđivanja u vjeri uskrsa. Bez ljubavi poučljivosti naš život postat će samo puko preživljavanje u tjeskobama i anksioznostima. Zato svakom od nas danas kaže otvoreno: “Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“ Otvorenost Duhu Svetome u nama se ostvaruje mir za kojim čeznemo. Od danas otvorimo svoja srca novosti života. Promjeni koja u nama može proizvesti svetost života. Promijenimo svoja srca u koja se toliko uvuklo zla. Tamo gdje je zlo ne može prebivati Bog. Ostavimo se svih ispraznosti. Psovka, ogovaranje, spletke, osvete, mržnja to je evanđelje Sotone. Otvorimo se za Kristov mir. Jer bez Krista naš život nikada neće zadobiti smisao. Pojačajmo molitvu. Poučavajmo se pismima. I dopustimo da nas Krist oslobodi od svega onoga što je zlo i nedostojno našega života. Neka on koji je mir bude naš blagoslov. Neka njegov mir, uskrsni mir ozdravi svaku natruhu i neka nas posvećuje i svojoj vječnoj i jedinoj pravoj ljubavi.
don Damir Bistrić
