Sveti Luka nam otvara današnji evanđeoski odlomak tvrdnjom kako je u vrijeme kad je sv. Ivan krštavao u narodu raslo iščekivanje: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.
Osim što nam sveti Luka svjedoči da su iščekivali Krista – Mesiju, ne tumači podrobnije o kakvom je iščekivanju riječ, to jest što je bio sadržaj i koja su im bila očekivanja od budućeg Mesije. Ako ćemo povući paralelu sa svakidašnjim životom, a to nam je i Evanđelje kasnije potvrdilo na više mjesta, možemo s velikom vjerojatnošću reći kako su očekivali zacijelo političkog Mesiju, osloboditelja koji je trebao biti kadar zajamčiti blagostanje izraelskom narodu nakon dugog razdoblja ropstva i potlačenosti. No Isus je odmah, od prvog trenutka, pokazao da njegove mesijanske mjere ne odgovaraju mjerama puka, ni namjere njihovim namjerama. Zato je iz događaja njegova krštenja razvidno kako je Mesija prvenstveno ljubljeni Sin Božji na kojemu počiva sila Duha Svetoga, a ne nikakav političar ili moćnik ovoga svijeta.
Kako bismo što bolje razumjeli događaj Isusova krštenja i njegovu poruku za nas, možemo povući neke poveznice između onoga očekivanja koje spomenu Evanđelist i očekivanja kakva postoje u današnjemu svijetu. I danas se zna dogoditi da je narod u iščekivanju, a da ne zna što točno iščekuje, to jest da ne zna ni koga iščekuje i niti koga bi trebao iščekivati. Počesto narod ne zna što bi trebao očekivati od onoga kojega iščekuje kao svoga mesiju, te od njega ište nešto sasvim krivo, to jest nešto sukladno svojim željama, a što u biti nije pravi mesijanski dar kojem bi trebao težiti, jer mu dar za kojim teži ne može donijeti istinsko dobro. A pitanje mesijanskog, to jest spasiteljskog zahvata u povijest Božjeg naroda, a to vrijedi i za svaki drugi naroda i pojedince, nije pitanje ljudskog iščekivanja, nego prije svega Božjeg obećanja. Božji narod, i svaki narod koji želi da ga pohodi i spasi Božji Mesija, treba iščekivati Obećanoga, a ne nekoga prema svojim ljudskim prohtjevima i potrebama.
U tom smislu smo možemo povući dodatne poveznice sa svojom situacijom. Naime, i mi kao narod proživljavali smo posljednjih nekoliko mjeseci kao vrijeme iščekivanja, počevši od parlamentarnih izbora, pa do stvaranja političkih saveza, potom od uspostavljanja sabora i imenovanja mandatara živimo u iščekivanju do izbora Vlade i svih ostalih državnih tijela. Praktički cijeli narod živi u iščekivanju mesijanskoga tipa, pogotovo kad se očekuje brzo i lako rješenje nagomilanih društvenih problema, od nezaposlenosti, iseljavanja, duga i demografskog lošeg stanja. U ovakvom ozračju kakvo sami proživljavamo možemo bolje razumjeti mesijanska očekivanja izraelskoga naroda koji se stoljećima mučio pod čizmom i mačem mrskih osvajača s Istoka i Zapada. Ne znamo kako je narod reagirao u trenutku kad se Isus krstio i objavio im Oca i silu Duha Svetoga, ali me strah da se danas Gospodin pojavi i da nam pokuša reći da rješenje svih naših problema nije u politici i gospodarstvu, te da ne trebamo čekati takvog mesiju, vjerojatno ga ne bismo ozbiljno doživjeli. Da nam potom nastavi govoriti kako nam nudi pravo rješenje onaj tko nam otkriva lice Božje, vjerojatni bi većina odmahnula rukom i ismijala ga.
Međutim, poruka događaja opisanoga udanašnjem odlomku upravo je ta. Na blagdan svoga krštenja Gospodin nam poručuje da se ne damo zavarati pojednostavljenim očekivanjima i planovima za budućnost. Napose nas vjernike stavlja pred odgovornost i ne dopušta nam, za stvarno dobro našega naroda, da se uljuljamo u mesijanizam ovoga svijeta i zemaljskih struktura. Govoreći ovo, ne želimo u isto vrijeme umanjiti potrebu čestitih, poštenih i odgovornih političara i vođa naroda, nego samo istaknuti kako bismo mi vjernici trebali znati da je nedostatan ljudski faktor kako bi narod ostvario smisao svoga postojaanja. Nedostatna je isključivo ljudska procjena kako bi se ostvarila stvarnu dobrobit naroda. To vidimo i na jednostavnom primjeru zapadnih zemalja gdje blagostanje i visok standard uopće ne jamče razvoj života i pravu budućnost pojedinih naroda.
Stoga je i nama ovim Evanđeljem ostavljena poruka da vrijeme iščekivanja neće proći onda kad se u Saboru izglasa povjerenje novom mandataru i novoj Vladi, jer za nas vjernike iščekivanje nije društveno i političko, nego duhovno i vjersko. Pogotovo što znamo da na zemlji nema ljudskih mesija, te da ljudski mesijanizam nije dostatan za suočavanje sa sadašnjošću i hod prema budućnosti. Za nas iščekivanje prestaje samo onda kad dođemo do susreta sa stvarnim Mesijom. Zato i narod koji bi sva svoja očekivanja polagao u ljude, a ne u Mesiju Božjeg Sina, ne bi imao dovoljno dobra ni jasna očekivanja prema vlastitoj budućnosti. Narod čija se očekivanja iscrpljuju na razini povijesti, nema prave budućnosti. Isus je jasno potvrdio da samo oni koji čovjeku donose Boga, mogu odgovoriti na sva ljudska očekivanja, te stoga ni njegovo odgovor nije bio nimalo gospodarsko-politički, nego prije svega milosno-spasenjski. Znao je da će najviše dobra učiniti za svoj narod ako mu objavi Boga i pozove ga na život sukladan objavi koju je primio.
Tu istu poruku pozvani smo i danas mi kršćani navijestiti svijetu. Ovaj narod može izići iz krize i može imati budućnosti ne po političkim vođama, nego po tome koliko će imati svjesnih kršćana. Budućnost dakle ovisi o tome koliko ćemo mi kršćani biti kršćani mesije, to jest koliko ćemo biti sljedbenici svoga Gospodina, učenici svoga Učitelja, pomazanici Duhom Svetim kojeg primamo od Pomazanika Božjega. Koliko mi kršćani budemo kadri otkrivati snagu i dubinu svoga krštenje koje nam daje Kristov život, toliko će naš narod imati stvarne budućnosti. Samo ako mi budemo zreli kršćani, a sakrament našega krštenja nas na to poziva, onda naš narod ima budućnosti. Isusovo krštenje nam doziva u svijest mesijansku zadaću i odgovornost koju imamo za svoj narod. Nastojmo je prihvatiti u duhu zrele spoznaje koju nam je podarilo njegovo krštenje. Kao kršćani djeca smo ljubljena Očeva u Sinu i Duhu Svetomu, te smo pozvani svu milinu od njega primljenu darovati svijetu, te tako svijet dovesti do Oca, izvora sve miline i milosrđa. Ne bježimo stoga od svoje odgovornosti i od svoga mesijanskog poslanja.
Don Ivan Bodrožić, Izvor: www.patrologija.com
