5. korizmena nedjelja (B), 2015.
Evanđeoski ulomak Pete korizmene nedjelje je u Ivanovom evanđelju smješten između dvaju događaja koji će obilježiti sljedeću nedjelju koju nazivamo Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje. Riječ je o Isusovom veličanstvenom ulasku u Jeruzalem, u kojemu je Isus bio dočekan kao kralj i Mesija i o njegovom izbacivanju iz Jeruzalema i razapinjanju na križ kao zločinca. Polazimo li od ove pretpostavke da se ovaj događaj o kojemu govori današnje evanđelje dogodio između spomenuta dva događaja, lakše možemo razumjeti današnje evanđelje i njegovu poruku.
Događaj o koji nam prenosi današnje evanđelje započeo je zamolbom nekih Grka koji želje vidjeti Isusa. Obratili su se njegovim apostolima, konkretnije Filipu. On je njihovu zamolbu prenio Andriji, a Andrija Isusu. Isus nije udovoljio ovoj molbi. Umjesto toga izgovorio je jedan veoma emotivan govor. Ovo, inače, nije jedini put da se ono o čemu govori i razmišlja Isus razlikuje i od onog o čemu govore i razmišljaju njegovi apostoli. Dok su apostoli željeli zadovoljiti nečiju znatiželju, Isus je imao sasvim drugačije brige. Njemu je na pameti poslanje koje je dobio od Oca i njegovo konačno izvršenje. A ovo su trenuci odluke. Isus treba odlučiti, to je njegov čas, hoće li ići do kraja u ostvarenju plana spasenja koji mu je povjerio Otac ili će odustati. Odluka je to o tome hoće li živjeti ili umrijeti. Hoće li se opredijeliti za život umirući ili za smrt živeći?
U ovu dilemu uklapa se prispodoba o pšeničnom zrnu koje umirući daje plod. Isus je u tim trenucima svjestan da i on, poput pšeničnog zrna, treba umrijeti želi li ispuniti poslanje i donijeti plodove spasenja. I kao što pšenično zrno bez umiranja ne može ispunilo svoju funkciju nego ostaje samo, izolirano i, zapravo, mrtvo, i njegovo poslanje bez umiranja neće ispuniti svoju funkciju, nego će ostati samo, izolirano, mrtvo. Odluka je na njemu. Hoće li živjeti, a zapravo ostati mrtav, ili umrijeti da bi stvarno živio? Nije lako odlučiti. Očito je to i iz toga što se u njegovom razmišljanju osjeća prirodna ljudska odbojnost prema umiranju. Ali osjeća se nešto puno važnije. Osjeća se odlučnost da izvrši do kraja zadaću koju mu je povjerio Otac. O ovom progovara Isusov molitveni dijalog s Ocem koji to sa svoje strane potvrđuje. Isusovu smrtnu tjeskobu koju odaje današnje evanđelje i molitveni dijalog s Ocem autor Poslanice Hebrejima je, u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, sažeo u to da je „Krist … u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti“, ali i zaključak da je, makar nije oslobođen muke i smrti, bio uslišan u svojim molitvama jer „premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“
Osim što je Isus svjestan da je put pšeničnog zrna od umiranja do plodnosti njegov put, on zna da je to put i svih onih koji su njegovi. Zato i poručuje svojima da ako mu žele služiti idu za njim. Ovaj poziv na slijeđenje, osobito ako mu pridružimo završni usklik, mogli bismo shvatiti i kao Isusov odgovor Grcima koji su ga željeli vidjeti. A svi mi koji smo za Isusa zainteresirani smo na svoj način ti Grci, oni koji Isusa traže, koji ga žele vidjeti. I svima nama današnjim evanđeljem Isus poručuje želimo li ga vidjeti, da to možemo samo preko križa. Isusa se više ne može vidjeti u onom što privlači mase, a što je potaknulo znatiželju Grka. Njega se od sada može vidjeti samo preko križa. I križ će, ne ozdravljenja i lijepi govori, dobiti novu privlačnu snagu: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Križ na kojemu je raspet Krist vrhunac je proslave Božje ljubavi. Na križu će se dogoditi ponovno usklađivanje sustava vrijednosti s onim poretkom koje je Bog zamislio od početka, a koji čovjek svojim grijehom poremetio. Zato je to trenutak suda ovom svijetu i odbacivanja kneza ovoga svijeta s njegovom logikom.
Ova Isusova poruka upućena je svima koji ga traže, a osobito nama Crkvi i kršćanima. Mi smo izravni plod njegovog pšeničnog zrna koje je umrlo da bismo mi živjeli. Želimo li, međutim, biti ondje gdje je Isus i mi se moramo odreći života umirući, da bismo živjeli. Njegova logika i njegov sustav vrijednosti moraju postati naša logika i naš sustav vrijednosti. Moramo umrijeti da bismo živjeli!“ Mnogo je načina na koje mi kao kršćani možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. Samo jedan od njih je umiranje na križu. Na takav su put pozvani samo neki. Uvijek su to izvanredne situacije. Ali i uvijek ih ima, kako nam to svjedoče žalosni događaji na Bliskom i Dalekom Istoku, Africi i nekim drugim dijelovima svijeta. Svi drugi načini su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije u kojima trebamo pokazati da u našem životu ne vrijede pravila ovog svijeta, nego Isusova pravila, pravila ljubavi koja služi. Biti danas pšenično zrno koje umire znači umirati s Isusom Kristom svaki dan u trudu oko što kvalitetnijeg kršćanskog života, opirući se mentalitetu kojom nas knez ovoga svijeta pokušava zavarati svojom logikom sebičnosti i samodostatnosti koje vode u smrt i pristajući uz Isusovu logiku, logiku pšeničnog zrna koje stvara novi život služeći i umirući na svim razinama.
Mate Uzinić, biskup
