Poslje blagdana Krštenja Gospodinova započinje izgradnja u vjeri. Današnje vrijeme i opće uvriježeno shvaćanje jest da se sve mora ikusiti da bi se sve moralo proživjeti kako bi se donijelo nekakav sud, prosudbu.
I doista mnogi danas stavljajući sebe za mjerilo rado pozivaju se na vlastito ‘iskustvo’. Čak štoviše to iskustveno ne mora niti postojati ali se nameće kao određena doza protu ranjivosti onih koji o svemu znaju sve da se ne bi bilo manjim u društvenim okolnostima u kojima se nalazimo. Ponekad samo povšna informiranost stvara iskustveno iskrivljeno mišljenje a frazeološki određene stvari se znaju samo ponavljati kao kakvo papagajski naučeno izlaganje. I tako živimo u vremenu u kojem svi o svemu znaju sve najbolje. Uz davanje savijeta drugima neznajući dati savjeta ponajprije samima sebi. Rekli bi ste papskiji od pape.
Subjektivna proživljenost vjere stvara iskustvenu uvjerenost kako bi smo mogli ispravno vrednovati ono što je dobro i sveto. Vjerski život svakodnevnice niti prati naše sakramentalno zajedništvo niti društveni život. Nešto može postati važno za mene tek kroz susret i svakidašnje iskustvo. Mnogi će otvoreno priznati da im je kršćanstvo kakvo danas susreću po crkvama nekako kao da je odvojeno od života. Tu se misli prvenstveno na dosadu koja se javlja na svetim misama. Ta dosada dolazi iz toga što određeni posjetitelji euharistijskih slavlja stvarno misle da na misi ne dobivaju ništa što bi mogli upotrijebiti. Ili ne žele postati svjesni toga što im se dariva. Kao što mi je rekla jedna gospođa ma što ću tamo uvijek jedna te ista predstava. Svi naši problemi u vjeri proizleze iz nepoznavanja Krista. Kršteni jesmo imamo sve sakramente ali nismo upoznali onoga za kojega se onda svjedoči. Valja nadići ‘deficit’ tradicionalnog kršćanskoga življenja vjere, ajmo to odraditi. I ako ne dođe do pounutrašnjenja kršćanske poruke vječno će mo ostati poluinformirane sveznalice u vjeri koju ne živimo. Ivan Krstitelj u današnjem evanđelju kaže: “Ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji”.
Jedan od razloga za manjak iskustvene dimenzije vjere leži u iskrivljenom shvaćanju vjere. Vjera rađa aktivnošću zalaganjem i prenošenjem proživljenog iskustva. „Ja sam to vidio i svjedočim.“ Bez svjedočanstva vjere postajemo pomodni a danas je tako moderno reći ja vjerujem ali vjera je moja privatna stvar. Vjera nije privatna, vjera nije znanje, vjera je život. Uvijek smo u opasnosti reći vidiš kako on ili ona živi umjesto da znamo objektivno sebi priznati kako mi živimo. Naše iskustveno vjersko znanje osvjedočeno proizlazi iz ispovijedanja vjere vlastitim životom. Svake nedjelje slušamo evanđeoske izvještaje o tome da su bolesni u susretu s Kristom opet progledali, čuli, progovorili ili prohodali, da su opterećeni našli olakšanje u Isusovoj blizini, a isključeni opet zajedništvo. Sve to znamo, ali to znanje nije postalo naše čvrsto osvjedočenje, duboko osobno iskustvo. Znanje o otkupljenju nije se spustilo iz glave u srce, nije ušlo u naše tijelo i krv. Mnogi među nama ne osjećaju Isusovu iscjeljujuću nazočnost, trpe velike bolove, osjećaju se potišteni, opterećeni, pognuti, nipošto oslobođeni i uspravljeni. Njegovo pitanje za svako čudo na nama kao u svakom vremenu odzvanja prije svake naše molitve: „Vjeruješ li“.
Mi znamo da smo otkupljeni, ali slabo vjerujemo, jer nismo to iskustveno doživjeli. Kada čovjek iskustveno doživi da, primjerice, čitanje i slušanje Isusova života unosi tračak nade u njegov život, da se osjeća bolje i snažnije kada u molitvi podijeli s Bogom vlastite brige i jadikovke, strahove i bojazni, tek tada iskustveno zna da slavljenje službe Božje u zajednici vjernika obnavlja snage za predstojeće dane, pa i onda kada se vanjske okolnosti nisu promijenile. Ukratko, čovjek tada osjeća na svojoj koži trag obećanoga otkupljenja i oslobođenja. Sve to treba egzistencijalno iskusiti, osjetiti, doživjeti, iskušati. „Vjera te tvoja spasila.“
Svako euharistijsko slavlje prigoda je da se znanje o otkupljenju osobno iskuša i doživi u zajednici vjernika. Tada svjedočanstvo Ivana Krstitelja u današnjemu evanđelju – ‘Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta!’ – postaje i naše osobno iskustvo. Gospodine osnaži nas za novo svjedočanstvo ulij u nas mudrost svoje ljubavi i učini nas trajnim svjedocima tvoje nazočnosti uvijeke.
Don Damir Bistrić
