Sveto vazmeno trodnevlje je neprocjenjivo blago koje svaki vjernik njeguje. Ovo su dani kada obnavljamo svoju vjeru. Dani kada se susrećemo s Bogom – Isusom Kristom u zahvalu za divno djelo koje nam dade kao zalog ljubavi.
Naše misli idu prema daru otkupljenja i oslobođenja od grijeha i jarma smrti. Današnji dan je nešto posebno. Nešto što nadilazi našu ovozemnost. Danas na osobit način slavimo uspostavu dva sakramenta bez kojih bi kršćanstvo bilo nezamislivo. Uspostava sakramenta euharistije, trajne Kristove prisutnosti s nama u Kruhu života i uspostava sakramenta Svetoga reda. Upravo u ovim sakramentima se očituje lice Kristovo. Zato su oba ova sakramenta izvrgnuta porugama i sramoti. Jer ako nema svećenstva, nema ni euharistije. Toliko je važno ovovjekovnim vladarima moći udarati na ovo djelo Božje. Uništimo Sveti red i uništit ćemo Boga – bila je parola jedne totalitarne oligarhije. Jer Krist je onaj koji ovaj svijet oblikuje. Krist je vječna prijetnja svijetu koji se želi riješiti Boga. Današnji radikalni sekularizam poseže za antikršćanskim nasiljem jer se bori protiv svetosti i harmonije blagostanja. Zato je važno stvarati sliku koja će svima nametnuti jednoumlje prema služiteljima Crkve potkopavajući tako kredibilitet onih koji su pozvani na služenje.
Drastično se promijenilo sve, pa i sama Crkva koja je svoje svetinje stavila na dražbu bezvjerstva, vjerskog približavanja i religijskog multikulturalizma. Crkve su nam postale silosi, svetohraništa nam više nalikuju na kutije od cipela, stalke za sladolede, a oltari izgledaju kao mesarski blokovi, kućišta šivaćih mašina ili pak daske za glačanje. Sve se to učinilo da se obezvrijedi dogma o trassupstancijaciji i žrtvenoj naravi mise zamijenivši je sa transfiguracijskim zajedničkim obrokom. Po mogućnosti impresionističkog doručka na travi. No glavno je bilo u središte posvećenog prostora posjesti predsjedavajućeg klerika koji je poput Bude postavljen u sjedište kako kakav nadglednik koji broji stanje prisutnih i uživa u svojoj egoističko hedonističkoj samodostatnosti. Misne žrtve postale su nalik cirkuskim izvedbama ili pak religioznim diskotekama nalik na štalu. Zato ništa nije ni čudno da su služitelji oltara bili oduševljeni slobodama koje im je ponudila narav osloboditejske hipijevske ere. Svoje oslobođenje doživjeli su kroz svoje odbacivanje Boga. Jer kad se Bog odbaci onda sve se može. Tada se služi ne Bogu već svojim nagonima svojim suludim idejama. Tada se služi osobnom bogaćenju i imovinskom stjecanju. A ako služitelji ne vjeruju kako će svjedočiti i svima biti vidljiv znak onog otajstva koje je Bog ostavio kao znak spasenjske prisutnosti.
Prije par dana imali smo mogućnost čitati sve očitije protivljenje ovim sakramentima od strane ljudi crkve. Jedna se progresivna benediktinka zaželila se Svetoga reda, a euharistiju bi ona promjenila jer je potiču na nasilje. Ako je benediktinka onda neka uzme regule svetoga Benedikta i neka ih dobro prouči što kaže Benedikt o onima koji su upravitelji. Novozelandski kardinal zahtjeva od sada da se tradicionalno nazivanje svećenika „oče“ više ne upotrebljava jer to potiče na klerikalizam. Samo ne znam kako bi se njega trebalo oslovljavati. Jesu li ti zadržali svoje titule uzoritih koji olako svojim progresivcima opraštaju i prikrivaju svakakve gadosti. Biskup Innsbrucka prestavlja svoju raspetu Isusovu žabu kako vrhunac religijske umjetnosti, korpus Krista raspetoga postavlja za kazaljke na satu, postavlja svjetleće reklame iznad oltara i zazire od Boga svojim izjavama: “Dokle god Bog ima bradu ja sam feminist.“ Ali ga ne priječi održavati mise u teretani. I uopće kao nije sablažnjivo da njemački biskupi zloupotrebljavaju crkvena sredstva kojima financiraju protucrkvene internetske platforme. Od Krista smo napravili da se on prilagođava našim hirovima, našim apetitima, našim grijesima. A to nije Krist. Naše je usprkos svim ovim ekstremima posvetiti se molitvi i služenju euharistuje.
U današnjoj gesti pranja nogu apostolima Isus vraća dostojanstvo svojoj napaćenoj, ismijanoj i izruganoj Crkvi. Čini čin koji joj vraća sjaj i ljepotu jer samo nas služenje može spasiti. Povratak Kristu osigurava blagoslov. Zato od danas ne zahtjevajte od svojih svećenika nikakve gradnje niti bilo kakav angažman jer njihovo je posvećivati, moliti, blagoslivljati. I upravo jer je to nestalo tada je lako biti graditelj i obnovitelj zdanja sa razrušenom živom Crkvom potrebita pastira prepuna ljubavi i dobrote. Prekorite slobodno one koji svoje svećeništvo izražavaju parolama: „Ja sam svećenik samo za oltarom, iza samo obični čovjek.“ Svećenik je svim svojim bićem u svakom trenutku cijeloga svoga života, ako ne onda je Juda izdajnik Kristov. Ne osvrćite se na nezadovoljnike koji ne podnose ni sebe, ni nikoga oko sebe. Koji svojim zlim i zlobnim komentarima oblikuju mišljenje o svećenicima na razini kafanskih intelektualaca tipa dva promila u podne. Nositi na svojim ramenima breme neumornog naviještanja evanđelja to je poslanje svećenika. Dijeljenje sakramenata i posvećivanje euharistijskoj žrtvi to je svećeništvo. Svećenik ne šuti na nijedno zlo. Svećenik ne šuti na nepravdu i poniženje svojih vjernika. Njegovo je poučavati i ukazivati na svako prisutno zlo u svijetu. Društvo koje je odsjećeno od Boga brzo se pretvara u diktaturu i postaje struktura grijeha koja potiče ljude na zlo. Vratite se euharistiji. Ispovjedajte se redovito. Idite na nedjeljnu misu. Slušajte Božju riječ. Krijepite se tijelom i krvlju Isusa Krista koju nam ostavi za olakšanje naših patnji i bolesti. Bog je ostao prisutan u euharistiji poradi nas da nam olakša ovo hodočašće ovom zemljom prepunom grijeha. Oslonite se ne Krista koji je izvor života. Molite za svoje svećenike, za njihovo obraćenje da budu po srcu Isusovu služitelji dobrom pastiru.
don Damir Bistrić
