Ništa tako snažno čovjeka ne mijenja kao iskustvo križa!

Kad ispred sebe imamo nekog do koga nam je stalo onda imamo zaštitnički stav prema njemu. To su one naše svakodnevne relacije, roditelji prema djeci, djeca prema roditeljima, zaljubljeni, bračni drugovi, iskreni prijatelji. One koje volimo njima se nikad ništa ni pod koju cijenu ne smije dogoditi ništa loše. Takav stav danas iskazuje Petar prema Kristu.

No Krist iz ljubavi priprema apostole za svoje mesijansko poslanje, pojašnjava im što mora proći da bi se ispunila pisma i da se završi Božji zahvat ljubavi. I premda je maločas Petar ispovjedio da je on Sin Božji, pomazanik, mesija, u istom trenu odvraća Krista od njegova mesijanskog poslanja. Zato mu Isus i odvraća „Odlazi od mene, sotono!“. I doista svako drugo rješenje osim onog koji je u promislu Božjem bilo bi „sotonsko“ i smetnja ostvarenju Isusovog poslanja.

Kad se sluša Isusove govore, kad se gleda njegovo djelo i njegov život, skoro bi ga svatko slijedio. On je zanosan, oko njega se događaju čudesa, sve je prožeto ljubavlju, svako je zlo daleko od njega. Međutim, da bi se njega slijedilo nije dovoljan zanos i ugodne emocije, potrebno je realno životno opredjeljenje.

Potrebno je dubinski se promijeniti, odreći se starog čovjeka. Tek tada smo u mogućnosti zahvalno cijeniti dar njegove svete žrtve otkupljenja. Mnogi vjernici skoro su izgubili vjeru u Boga jer im nije pritekao u pomoć kad su ga trebali, kad su bili u pravu, a krivo optuženi, kad su nedužni stradali, kad im je gorilo pod nogama. To je ono što nas zabrinjava. Bog treba i mora reagirati onako kako smo mi zamislili. Odmah i sad. Inače nije Bog.

No nikada se nismo upitali koje je naše poslanje, naše ostvarenje u ovom vremenu koje nam je Boga dao i poslao nas u ovaj svijet, u ovo društvo. Čak nam ne pada na pamet da nemamo kontinuitet zajedništva s Bogom. Molitva nam je zamrla, raskalašeno živimo, ali Bog mora nam uvijek stajati na usluzi. Doista da bi mogli zaći i otajstveno razmatrati svoj život mora se dogoditi promjena. Potrebno je da u nama umre ‘stari’ čovjek i da se rodi ‘novi’. Dok ne umre ‘stari’ čovjek ne može se roditi ‘novi’. Potrebno je prihvatiti patnju i kroz nju se preporađati. Ljudi koji su prošli kroz patnju imaju veliko iskustvo i spoznaju koliko se čovjek mijenja. Ništa tako snažno čovjeka ne mijenja kao iskustvo križa, iskustvo patnje, iskustvo razapetosti.

Iskustvo patnje tada nas uvodi u novo iskustvo života, a time se mijenja naše ponašanje i naše shvaćanje. Nemoguće je zadržati stari život i imati novi. Jedan isključuje drugi. Ljudski oholi život isključuje radosni božanski. Slijediti Isusa znači nastojati promijeniti sebe i svijet, a ne prilagoditi se svijetu, kako se to danas događa.

Današnje generacije misle da će stječući imati potpuniji život. No uvijek se dogodi obrnuto. Sve se izgubi a život nije stečen. I tada je to potpuni gubitak. Koliko se često od Boga moli pomoć za stjecanje imanja, a vrlo rijetko za istinsku radost i zadovoljstvo, za poštenje, dobrotu, žrtvu i poniznost. „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe.“ Gubitak starog života ne znači gubitak života nego gubitak „životinjarenja“ ili življenja po nagonu. Zato nam je umiranje ili odricanje od takvog života nužno.

Ovaj tjedan koji je ispred nas valja iskoristiti za ovaj novi život koji nam pruža Krist. Bez patnje nema osmišljena i dobra života. Nastojmo sebe darivati Bogu. Postanimo On. Neka se preko nas taj novi život božanski očituje jer bez Krista ostajemo neostvareni. Gradimo s Kristom svoju karijeru. Ostvarujmo kraljevstvo Božje ovdje i sad i puni pouzdanja, prepuni milosti i mira svojim životom svjedočimo da je on naš život učinio dobrim i prosperitetnim. Na taj način otvaramo mogućnost božanskom životu koji je izvor svakoga blagoslova.

Don Damir Bistrić 

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

1 + 1 =