Nemoguće je ne primijetiti kako je ovo vrijeme u kojem živimo prepuno nekakvih pritisaka. Osjeća se duboka kriza. Kriza koja je zahvatila sve pore društva. Ne postoji danas više ni jedna institucija koja bi bila vjerodostojna.
Tada u nedostatku vjerodostojnosti i autentičnosti netko ima potrebu preuzeti vodstvo koje bi stvaralo nove oblike štovanja i života. Ništa to nije neobično i nije toliko zabrinjavajuće ma koliko se to nama činilo. Današnje evanđelje započinje povijesnim osobama koje su u vrijeme Ivana Kristitelja upravljali, vodili i savjetovali narod. Cijela svita političke i duhovne elite. Oni su tada bili vladari zemlje. Oni koji su napustili Boga i živjeli po ljudskim postulatima. Sve što čovjek sam čini stvara na vlastitio obožavanje i sebeljublje. Tako su svi zakoni propisani od čovjeka samo ulagivanje skupinama ili osobnim interesima.
U vrijeme kada dolazi Ivan Krstitelj Izrael je okupiran od rimske vlasti a razočaranje koje je toga uzrok dovodi narod na rub depresije. Osjećaj okupacije novog sofisticiranog ropstva ne nudi nikakvu nadu u bolju budućnost. Tada se sama od sebe nameću i pitanja da li ih je Bog zaboravio ili da li ih pak kažnjava kao i dosada jer su se iznevjerili. Izrael kroz cijelu svoju povijest vrluda od odlaska od Boga i povratka k njemu nakon što su uvidjeli kako su se iznevjerili svojemu Bogu. Kad se okrenu leđa onom koji je jedini ispravni usmjeritelj za život tada se olako započne živjeti sve ono što vodi do potpune dekedencije. Zapravo premda je izraelski narod mislio da ih Bog kažnjava on to nije činio. Sve što se zbivalo bilo je samo ono što su oni i htjeli.
Život bez Boga ne može biti blagoslov već prokletstvo. Pred ivanovsko vrijeme doista je bilo teško za podnositi. Svakodnevne represije i gušenje narodnog identiteta na uštrb imperija. Nameti i porezi su se ubirali za novoizgradnju i obnovu rimskog carstva te financiranje novih osvajanja. Sve je bilo podređeno carstvu. Narodna vlast, hramski svećenici i kralj bili su sluganski poslušnici koji su držali i zadržavali svoj status i položaj kao osiguranje na već naviknuti lagodan i raskalašen život. Sve je to bilo vidljivo svima koji su razmišljali. Kriza je zahvaćala sve slojeve društva i vodila ih u beznađe koje ostavlja nesigurnost i strah. Postavljanje pitanja dovodilo ih je do vlasteite želje za promjenom. Svako obraćenje kroz povijest dolazilo je od proroka kao jasni Božji glas. I obraćenje uvijek je polazilo od vrha onih koji su bili upraitelji, vladari naroda. Sada se to nije potvrdilo. Vladari su podložni vlastitom interesu. Mogli bi smo reći da je to ateistički program u kojem se radi mira pod kakvom krinkom izvode nekakvi običaji kao zabava za mase da ih se smiri. I premda se obredi izvode oni nemaju ono što je potrebno raskajano srce za obraćenje. Nema više vjere. U takvom teškom stanju Bog kreće prvi u akciju. Izabire ovaj trenutak kako bi se izvršilo djelo potpunog posvećenja. Izabire vrijeme u potpunoj akumulaciji zla za milosni zahvat za spasenje čovječanstva.
Uloga Ivana Krstitelja je jasan pred Božji zahvat. Kao i uvijek Bog šalje svoga glasnika koji zahvaćen Duhom Svetim poziva sve na ono što je Božja volja. Poziv na obraćenje je znak zajednici vjernika da se izdigne i otrgne od slijepog porobljavnja. Mi današnje generacije naraštaja koji slušaju Božji glas nalazimo se u toj istoj situaciji kao i Izraelski narod. Zapravo bismo mogli reći da smo svi na osobnoj razini Izrael. Taj Izrael koji je kušao slatkoću života s Bogom. Izrael koji je vjerno slijedio Boga i njegov nauk no u jednom trenutku olako ga je napustio. Usprkos svega kako bi se prilagodili trendovima i kako bi se ulagivali drugima za svoje vlastite jadne male interese ostavili smo Boga i prigrlili smo sve ono što je zvjersko bezvjerje.
Došašće je vrijeme pročišćenja. Ivan nas danas poziva na ono što je nama jako važno. Poziva nas na obraćenje. Obraćenje se ne može dogoditi ako sebi mantramo kako nemamo grijeha. Obraćenje je silazak duboko u sebe i spoznanje vlastite grešnosti i ništavnosti. Svojim grijesima osiguravamo iz dana u dan pustinjski mentalitet a žalimo se Bogu kako nam ne daje kiše, kao nas je zaboravio i kaznio. Sve smo pretvorili u beživotni prostor. Zato se naš ovaj svijet sve više pretvara u samoživački interesni krug iskorištavanja svakoga tko nam se nađe na putu. Da li smo mi vjernici današnjeg vremena potrebni obraćenja? Više nego što to mislimo. Ponajprije postanimo svjesni kako smo došli u ovakvu situaciju. Nije netko drugi kriv za to. Za sve ovo naše današnje što živimo uzrok se nalazi u vlastitoj krivnji i vlastitom grijehu. Bez pročišćenja od svojih i zajedničkih grijeha nema novoga vremena blagostanja. Obraćenje je potrebno jer ono u nama proizvodi istinsko zauzimanje za pravedniji i bolji život. Odbacivanjem zla i grijeha rasplamsava se ljubav. Tada iz nas progovara plemenitost i dobrota. Jedino pročišćenjem od grijeha, odbacivanjem zla i obmana Krist se može nastaniti u našem životu.
Za plodno došašće nema kompromisa. Ako će ovo vrijeme ostati neko lagodno dodvoravanje i tepanje Kristovu dolasku a život koji živimo prepuštamo ustrajnoj kaljuži grijeha tada se ništa neće dogoditi. Tad džaba sve i adventski vijenac i polnoćka radi običaja i božićni ručak i jaslice i bor i nakit i darovi. Ništa od toga. Sve to rade i pogani. Isus ne nudi instant sreću već trajnu kojoj nema kraja. Isus ne nudi instant dar već dar koji nema cijene i za sva je vremena. Grijeh razara. Grijeh ubija. Grijeh ruši. Grijeh vodi u smrt. Oslobodimo se grijeha sakramentalnim životom. Ustrajmo u življenju evanđeoskog Krista a ne u nekoga Krista proizvoljnih želja. Kad se radi na sebi tada se mijenja svijet. Kad se krenemo obraćati ovaj poganski svijet će nas trajno provocirati pa i u našoj vjeri sve dok nas ne dovedu do burnih reakcije a kad nas na to dovedu tada će izigravati žrtvu. Ne bojte se ničega jer Krist je onaj koji ljubavlju obnavlja nas a preko nas lice zemlje. Neka nam današnja druga nedjelja došašča, nedjelja obraćenja bude na blagoslov.
don Damir Bistrić
