Naše sredine prepune su slučajeva dobrih ljudi koji su bili odbačeni od onih koji su ih najbolje “poznavali”. Postoji nešto zajedničko u našim naviknutim očekivanjima od ljudi koji nas okružuju, a što ponekad prekriva velom istinu… Jer baš onda kad mislimo kako poznajemo drugoga postajemo najpodložniji krivoj presudi. Kad nekoga prerano ocijenimo on nam je već otišao iz srca kao osoba kakva jest.
Jedan vrijedni đak mi se požalio – Na početku prve godine sam dobio lošu ocjenu i profesor mi čitavo vrijeme umanjuje ocjenu iako sve odgovorim točno. Čitavo vrijeme me procjenjuje kroz onaj prvi dojam.
Mislim da su ovu nepravdu doživjeli mnogi studenti i đaci, ali po sličnom principu funkcionira nerijetko i okolina kroz koju svi mi ostali prolazimo (pod utjecajem one koja se opire Božjoj novosti)…
Mi se lako naviknemo da je netko psovač, bludnik, nasilnik, alkoholičar, drogiraš, ali teško se navikavamo na to da bi taj netko mogao biti i drugačiji, i biti čak svet.
Ili, što je čest slučaj naročito u manjim sredinama gdje se svi poznaju, podcjenjivanje sposobnosti drugih da rastu, razvijaju se, mijenjaju i postanu neočekivano divniji i nadareniji nego smo mi to ikada mogli zamisliti.
Ta nesretna sklonost etiketiranja, a time nepravednog ograničavanja sposobnosti drugih bila je kroz povijest prišivena tolikima. Prisjetimo se, Sokrat je bio opisan kao “nemoralni kvaritelj mladeži”. Beethovena je njegov učitelj nazvao beznadnim slučajem kao kompozitora…
Albert Einstein bio je opisan od svog školskog učitelja kao “mentalno usporen, nesocijalan i nošen strujama njegovih glupih snova”. Učitelj Thomasa Edisona savjetovao je njegovim roditeljima da ga drže doma i što dalje od škole, izjavivši pritom da je on “preglup da nauči bilo što.”
Očito, svi ovi ljudi postali su iznenađenje onima koji su mislili da ih poznaju. …
Današnja biblijska čitanja kritika su ljudskoj sklonosti za etiketiranjem drugih… A pokazat će se da je upravo ta sklonost rak rana koja izjeda vjeru i udaljuje od Krista.
Jer su njegovi sumještani mislili da sve znaju o Isusu, o njegovoj obitelji, oni nisu očekivali neku posebnu veličinu od njega. To se pokazalo preprekom za njihov rast, za njihovu životnost i očekivanje tako potrebno u živoj vjeri.
Navikli i prepušteni navici procjene i ocjene drugih (jer su svoj život sveli na tu dosadnu razinu svakodnevnice koja se ne mijenja), za njih je to s Isusom bilo previše. Bili su preneraženi i sablažnjivo su se pitali: “Ma odakle to ovome? … Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin …?”
Drugim riječima, Isus se nije uklapao u njihovo nepisano pravilo držanja svih na istoj naviknutoj (dosadnoj) razini koja ne trpi novosti odskakanja: Od drvodjelje može biti samo drvodjelja; jabuka ne pada daleko od stabla itd.
Sve su to nekakvi skupni pokušaji kontrole situacije kroz tu ocjenu poznavanja drugih. Tako se stvara nekakvo prividno uvjerenje, pojedinca i kolektiva, kako je njihov život sasvim u redu…
Sada pak odjednom taj nekakav drvodjelja sve to ugrožava i dovodi u pitanje. Zato je najlakše reagirati obrambeno, čak napadački (s namjerom i pokušajem poravnanja onoga što odskače): “Ma odakle to ovome? … Što taj sebi umišlja? … Pa oni sve znaju o njemu… Što se sad odjednom pravi važan, i drugačiji?”
A upravo to njihovo “znanje” držalo ih je u neznanju i nevjeri, i spriječilo njihov osobni susret s Božjim čudesima i s novošću života. U svom paničnom pokušaju da kroz ocjenu i procjenu ograniče druge zaprao su ograničili sebe.
A to je poruka i upozornje nama samima …, jer možda mi moj brat i sestra nose neka Božja iznenađenja koja zbog neke svoje kratkovidne procjene ne vidim. Pouka koju bismo trebali izvući je da ljudi koji se doimaju kao “previše za nas” su često posebno Božje iznenađenje i poziv da i mi budemo dijelom toga “Božjeg previše”.
Neki pojedinci koje Bog pokrene postaju pravi izazov svojoj okolini… Oni su izazov našem znanju, provokacija našoj uhodanosti i našim naslijeđenim ponašanjima…
Oni izazivaju i naše uvjerenje kako ih dobro poznajemo i što od njih možemo očekivati, ali su izazov i za naša osobna uvjerenja o sebi samima.
I što se tiče naše vjere, u velikim masama i globalizmu mi smo naslonjeni na napast prihvaćanja iste zablude kako dovoljno poznajemo Isusa, kako poznajemo Evanđelje, pa nam se može dogoditi da ne budemo spremni ni za njega ni za čudesa koja nam je namijenio…
Kad bi netko danas doveo u pitanje naše dosadašnje stavove i procjene kako bismo reagirali? Bismo li se energično počeli braniti slično kao i Isusovi susjedi? ILI bismo bili zahvalni na još jednoj prilici darovanoj našoj sredini?
Petar Galić, OP, Izvor: http://www.dominikanci.hr/
