Dječak Marko bio je jako dobro dijete. Živio je sam sa svojom majkom u predgrađu velikog industrijskog grada.
Svako jutro izlazio bi sa ostalom djecom i igrao se ono malo polja što je još ostalo u tom predgrađu. Jedno jutro djeca primijete da Marko više ne dolazi tako sretan na igru kao prije.
– Marko, što je?
– Majka mi je jako bolesna, a nemamo novaca za operaciju.
– Naći će se već nešto, tako to uvijek bude – reče njegov najbolji prijatelj Filip.
Sutradan Marko nije ni došao, a Filip došavši donese sa sobom sve svoje igračke.
– Što će ti sve te igračke? – pitala su ga djeca.
– Prodat ću ih, a novac dati za operaciju Markove majke.
– Ali od toga nećeš moći puno dobiti.
– Ali ovako joj će se moći pomoći još manje.
Ode tada Filip na glavnu ulicu iznad sebe stavi natpis: Pomozite majci moga prijatelja.
Uvečer kad je završio s prodajom odlučio se sutra vratiti na isto mjesto i nastaviti prodavati. Ali kada je došao osta iznenađen, oko njega su sva mjesta već zauzeli njegovi prijatelji koji su i sami donijeli svoje igračke i prodavali za istu svrhu. Ljudi su, iznenadivši se tim plemenitim činom, počeli dolaziti i kupovati. Sutradan su i njihovi roditelji učinili isto sa svim nepotrebnim stvarima u kući. A iz dana u dan njihov broj se sve više povećavao. Nakon tjedan dana došla je hitna pomoć po Markovu majku. Stanje se pogoršalo. Marko je sa suzama u očima ušao u kola hitne pomoći i krenuo s njom put bolnice. Ali kada su ušli u onu glavnu ulicu ostade zapanjen. Brzo pomogne majci da podigne glavu i da pogleda sa strane puta. Suze su im objema došle na oči: Majka je zagrlila Marka i rekla:
– Sine, volim te. Što god da se sa mnom dogodi nastavi dalje hrabro.
Danima je u bolnici njena situacija bila na dnu. A onda nakon operacija situacija se pomalo počela mijenjati, a ona oporavljati. Iako doktori nisu znali kako je to bilo moguće samo je Marku jednom rekla istinu:
– Željela sam ozdraviti i zahvaliti svim onim nepoznatim ljudima koji su mi pomagali. To me je vratilo u život.
