Postoji trenutak u životu kada čovjek shvati tko je važan, padne na koljena i upravi svoje misli Bogu.
Shvati čovjek da se neki ljudi u njegovom životu zadrže duže a neki kraće i da svaki od njih ima neku različitu ulogu. Ali postoji ona osoba koja stoji uvijek tu u njegovom životu i ne mijenja se kao druge, ne mijenja svoje riječi, stavove, obrasce ponašanja već je uvijek ista a to je Bog – to je onaj od koga dolazi njegov život i kome se taj život vraća.
Postoji trenutak u životu kada čovjek shvati tko je važan, tko je jedini bio u njegovim najtežim trenucima, tko ga jedini nije osuđivao kada su ga svi drugi napadali, kome jedinom nije bilo svejedno što se u njegovom životu događa. I sama pomisao na tu osobu izmami u čovjeku prekrasan osmijeh na licu jer osjeti dubinu onih osjećaja koje nikad nije osjetio i shvati da društvu te osobe može biti kada poželi, samo zatvori oči i povuče se u svoje srce.
Kada shvati čovjek koliko je potreban Božje blizine prestaje se baviti nevažnim stvarima, zamarati nepotrebnim brigama, usmjeravati na lažne veličine i primjeti tu Božju prisutnost u svom bližnjem, onom koji je bolestan, osamljen, prevaren, obespravljen, osramoćen, primjeti tu Božju prisutnost u članovima svoje obitelji, u ljudima s kojima radi, pa čak i u ljudima koji mu idu na živce i shvati koliko mu Bog govori preko svih tih ljudi.
Postoji trenutak u životu kada čovjek shvati tko je važan, i pita se koliko je lutanja trebao proći da bi mu se oči otvorile i da bi shvatio da se jedino vjerom može najbolje spoznati stvarnost. Želi tada biti u blizini te osobe da ispuni svoje srce onim što je doista vrijedno i da usmjeri svoj život u najboljem mogućem pravcu. Biti blizu Bogu i onda kada sve ide lako i onda kada je teško jer shvaća da mu nitko od njega nije važniji.
