Povijest nastanka i značenje Kalvarije i križnog puta

Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob.

Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke. Pobožnost je vrlo stara i potječe iz Jeruzalema. Nastala je tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put su promicali sveti Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila tek u 18. stoljeću te je priznata u Katoličkoj, Evangelističkoj i u još nekim protestantskim Crkvama. Molitveni dio križnoga puta, sastoji se od pripravne molitve, zatim od 14 molitvi za svaku postaju i završne molitve. Svaka od molitvi 14. postaja počinje zazivom: “Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet”. Zatim slijedi razmatranje prigodno za pojedinu postaju, molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, zaziv “Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se!” I jedna strofa pjesme “Stala plačuć’ tužna mati” (lat. Stabat mater dolorosa). Crkva vjeruje, da svatko tko aktivno sudjeluje u pobožnosti Križnoga puta dobiva brojne milosti i potpun oprost grijeha, ako se taj dan ispovijedi i pričesti.

Papin križni put na Veliki petak

Papa svake godine na Veliki petak predvodi pobožnost križnog puta u rimskom Koloseumu. To je posebno popularizirao papa Ivan Pavao II., a nastavio je i njegov nasljednik papa Benedikt XVI. Dok je Ivan Pavao II. bio zdrav, osobno je nosio križ od postaje do postaje, a posljednjih godina njegova pontifikata to su činili odabrani vjernici iz cijeloga svijeta.

Povijest –„ Via Dolorosa“ Put suza

Via Dolorosa, je ulica unutar zidina Starog grada u Jeruzalemu, kojom je Isus išao na brdo Golgota, gdje je bio razapet na križu. Franjevci su dobili upravu kršćanskih svetih mjesta u Jeruzalemu 1342. godine i razvili pobožnost “Via Dolorosa” (hrv. “Put suza”). Put je obilježen s 14. postaja, a svaka postaja označava biblijski događaj Isusove muke, od suđenja u rimskoj tvrđavi Antonia do vrha Golgote (poznata i kao Kalvarija). Posljednjih pet postaja događale su se na brdu Golgota, gdje je danas Bazilika Svetog groba. Najstarija upotreba riječi “postaja”, za uvriježena mjesta na “Via Sacra” ( “Sveti put”) u Jeruzalemu, javlja se u priči engleskog hodočasnika, Williama Weya, koji je posjetio Svetu zemlju sredinom 15. stoljeća, a opisao je hodočasnike, koji su slijedili Isusov križni put. Tijekom 15. i 16. stoljeća franjevci su počeli graditi prve postaje križnoga puta u Europi. Broj postaja je varirao između sedam i trideset; sedam je bilo uobičajeno. Bile su najčešće smještene, u malim kućicama, uz pristup crkvi. Veći broj postaja križnog puta izgrađen je na atraktivnim šumovitim brežuljcima kao što su: „Sacro Monte di Domodossola“ (1657.) i „Sacro Monte di Belmonte“ (1712.) u Italiji, te „Sacri Monti“ upisan na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi. To je kršćanski simbolički kompleks na obronku brda ili planine sa serijom kapela u kojima su prizori života Isusa Krista, Djevice Marije ili nekog sveca, u vidu skulpture ili slike. One zapravo žele podsjetiti na Novi Jeruzalem i pružiti priliku hodočasnicima mogućnost da posjete mjesta Isusove muke u vrijeme kada nije bilo moguće otputovati u Svetu Zemlju. Nalaze se na uzvišenom mjestu, u prirodnom okolišu, obično blizu grada i na nekom hodočasničkom putu. Uspon na sveto brdo je proživljavanje križnog puta kojim se Isus popeo na Kalvariju.

Franjevci dobivaju pravo postavljanja postaja križnog puta

Godine 1686., kao odgovor na njihovu molbu, papa Inocent XI. odobrio je franjevcima pravo postavljanja postaja križnoga puta u franjevačkim crkvama. Godine 1731., papa Klement XII. proširiti je pravo na sve crkve, uz uvjet da postaje križnoga puta postave franjevci, i uz suglasnost mjesnog biskupa. U isto vrijeme broj postaja križnoga puta utvrđen je na četrnaest. Godine 1857., biskupi Engleske dobili su pravo podizati postaje križnoga puta, bez intervencije franjevaca, a 1862. to pravo prošireno je na sve biskupe i biskupije u Crkvi.

Isusov križni put

Isusov križni put opisan je u Novome zavjetu. On slijedi nakon suđenja Isusu i njegova mučenja (Bičevanje Isusa, Trnova kruna), što se često ubraja u Isusove muke. Pogubljenje na križu, Isusovo razapinjanje, je središnji događaj Križnog puta. Isus je bio predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. Ispitao ga je i nije našao nikakve krivice, ali je pod pritiskom naroda i svećenstva osudio Isusa na smrt razapinjanjem na križ. Vojnici su ga bičevali, stavili mu trnovu krunu oko glave i rugali mu se. Do gore Kalvarije, nosio je teški križ, pod kojim je više puta padao na zemlju. Put do Golgote inače traje oko 15. minuta. Isusu je trebalo oko pola sata, jer je bio bičevan, glava ga je boljela od trnove krune, imao je rane po tijelu, oslabio je i patio boli u duši. Put se prvo spušta pa zatim strmo uspinje do Kalvarije. Isus je padao tri puta pod križem, koji ga je nizbrdo pritiskao, a uzbrdo vukao natrag. Isusa su pratili rimski vojnici i ljudi koji su se okupili te oni koji su prolazili tim putem. Vojnici su bili grubi, vrijeđali su Isusa kada je padao i udarali ga. Dio puta ulice su bile pune ljudi. Neprijatelji su ga ismijavali i dobacivali mu pogrde. Isusu je bilo sve teže, kako je put postajao strmiji. Trebala mu je pomoć, da ne umre putem. Rimski vojnici nagovorili su Šimuna Cirenca da Isusu pomogne nositi križ. On je bio iz pokrajine Cirene na sjevernoj obali Afrike, bio je potomak židovskih doseljenika. Šimun Cirenac je u početku nevoljko nosio križ, a kasnije mu je bilo drago da može pomoći Isusu. Pobožne jeruzalemske žene žalile su i oplakivale Isusa. Veronika mu je pružila rubac, da obriše krvavo lice. Na gori Kalvariji, vojnici su mu dali ocat pomiješan sa žuči, koji je okusio. Svukli su mu odjeću, razapeli ga na križ i pribili mu čavlima ruke i noge. Nad glavu su mu stavili natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski”. Razapeli su dva zločinca, jednog Isusu s desne strane, a drugog s lijeve. Vojnici su razdijelili među sobom Isusovu odjeću. Pod križem je bilo mnoštvo ljudi, među kojima i Marija, apostol Ivan i Marija Magdalena. Uskrsnuo je treći dan i slavno izašao iz groba.

U moderno vrijeme

Pobožnost križnoga puta vjernici mogu moliti sami, hodajući i moleći od jedne postaje prema drugoj, ili zajednički sa svećenikom i ministrantom koji nosi križ. Ima četrnaest postaja, koje mogu biti izražene na razne umjetničke načine, slikama, skulpturama, križevima. U Rimokatoličkoj Crkvi, na Veliki petak Papa predvodi križni put na rimskome Koloseumu. Svake godine druga osoba je pozvana da napiše meditacijske tekstove za postaje križnoga puta. Među njima je bilo i onih koji nisu katolici. I pape su osobno pisali tekstove za križni put za pojedine godine kao na primjer papa Ivan Pavao II. za Svetu godinu 1984. i Veliki jubilej 2000. godine. I papa Benedikt XVI. je pisao tekst za križni put u Koloseumu za vrijeme svoga pontifikata.

Pobožnost križnog puta

Pobožnost križnoga puta je osobito česta petkom u korizmi. Proslava je u zajednici vjernika obično popraćena prigodnim pjesmama i molitvama. Osobito česta pjesma kao glazbena pratnja je „Stala plačuć’ tužna mati (lat. Stabat Mater). Na kraju svake postaje ponekad se pjeva Adoramus Te, kao i Aleluja, osim za vrijeme korizme.

Planinarski križni put

Planinarski križni put najčešće okuplja mlade ljude, koji svjedoče svoju vjeru u Krista Spasitelja hodom, a održava se dva puta godišnje: korizmeni pohod je dva tjedna prije Uskrsa, dok se drugog vikenda u mjesecu listopadu hodočasti u jesenskom ambijentu. Zbivanje traje dva dana, a sastoji se od hoda po nekom kraju i obilaženju četrnaest sakralnih objekata kod kojih se razmatra po jedna postaja križnog puta. Prvi pohod organizirali su mladi župe sv. Anastazije iz Samobora 1987. godine na Samoborskom gorju želeći zajednici priuštiti dvodnevni hod obavljajući pritom svojevrsne duhovne vježbe u planini. Osobe pristigle na pobožnost poželjele su križni put u svom kraju. Novoosnovana Planinarska bratovština sv. Bernarda preuzela je organizaciju pohoda. Ideja se proširila u hrvatske (nad)biskupije uglavnom u Središnjoj Hrvatskoj, a poslije i u Dalmaciji. Pohod u jesen 2014. bio je već 54. planinarski križni put u organizaciji Bratovštine iz Samobora. Prvi planinarski križni put u Dubrovačkoj biskupiji održan je 9. i 10. studenog 2013. godine. Sudjelovalo je 600 mladih predvođenih dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem. Iste godine održan je i Prvi splitski planinarski križni put od 15. postaja (oko 42 km) na Poljičkoj planini – masivu koji se proteže od rijeke Žrnovnice, nadomak Splitu, do ušća Cetine u Omišu.

Kalvarija

Golgota (latinski: kalvarija) je brdo izvan Jeruzalema gdje je prema Bibliji razapet Isus Krist. Brdo se tada nalazilo izvan zidina Jeruzalema, ali premda se grad širio, danas se ovo mjesto nalazi unutar grada. Latinska riječ “kalvarija” znači lubanja, jer je brdo od kamena i u silueti vjerojatno podsjećalo na lubanju. Tamo su svojedobno izvršavana pogubljenja. Danas se pod imenom kalvarija naziva uređena uzvisina s uređenim putem i postajama križnog puta koja završava trima križevima ili prikazom Isusova uskrsnuća. Namijenjena je za posjećivanje i hodočašće, poglavito u korizmeno vrijeme. Prikazi kalvarije vrlo su česti naročito u cijeloj sjevernoj Francuskoj od Bretanje na istoku te u Belgiji, Italiji, Poljskoj i Španjolskoj. Kalvarije u Bretanji, a i drugdje uključuju trodimenzionalne figure koje okružuju sam prikaz raspeća, obično predstavljaju Blaženu Djevicu Mariju i Isusove apostole, iako se javljaju i skulpture svetaca. Najstarija preživjela kalvarija je u francuskom gradu Saint-Jean-Trolimon, na jugu Finistèrea, u blizini Pointe de la Torche. Podignuta je na velikoj bazi te uključuje urezane prikaze Posljednje večeri i scene Isusove muke. Vjerski kompleksu „Kalvarija Zebrzydowska“ u Poljskoj je 1999. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Na vrhu brda Križevac u Međugorju, 1933. sagrađen je križ za 1900. godišnjicu razapeča Isusa Krista na kojem se nalazi natpis: “Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove.”

Neke značajnije kalvarije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj ima nekoliko primjera kalvarije. Proštenište Marija Bistrica u 20. je stoljeću upotpunilo svoje hodočasničke sadržaje monumentalnom Kalvarijom. Hodočasnici pokornici konačno su dobili odgovarajuće mjesto za obavljanje skupnih molitvenih pobožnosti Križnoga puta. Uređivanje Kalvarije je započeto po zamisli nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Godine 1726., na brežuljku iznad Aljmaša, isusovci podižu „Kalvariju“, za pobožnost Križnog puta. JNA je u blizini napravila bunker i srušila aljmašku Kalvariju. Ponovno je obnovljena 2005. godine. Uz brdo iznad drevnog franjevačkog samostana i crkve u Cerniku, 2010. godine postavljen je Križni put. U Cerniku se održavaju duhovne vježbe i biblijski seminari, pa ova “Kalvarija” služi, ne samo župljanima i okolici nego i za te prigode. Kalvarija se nalazi i u svetištu naTrsatu u Rijeci.

Za milost sretne smrti

Blažena Marijo Terezijo od sv. Josipa, ti si za sebe kazala: “S čežnjom razmišljam o putovanju u vječnost… Idem kući. Idem doma k Ocu.” Molimo za tvoju majčinsku pomoć u zadnjim časovima našeg zemaljskog života. Izmoli nam sretnu smrt u milosti Božjoj, u pravoj vjeri i potpunom pouzdanju da poput tebe i mi budemo primljeni u kuću Očevu i da naš život bude preobražen u vječnoj radosti kod Gospodina zajedno s tobom i svim svetima u Nebu. Amen.

Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…

Molitva: Karmeličanke BSI

Marko Štrok

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

51 − = 42