Zvjezdan Linić: Sakrament prisutnosti: Veliki četvrtak

Ljudi se susreću, razgovaraju, borave pod istim krovom, žive skupa. Ipak se događa da se međusobno ne poznaju, da se ne čuju kako treba, da su takvi odnosi površni pa umjesto da hrane čovjeka koji je upućen na drugoga, oni ga ranjavaju i ostavljaju praznim.

Čovjek može često doživjeti da ga sugovornik ne sluša, da ga površno čuje, da ga nije razumio i da nastanu nesporazumi i svađe. To je znak da ljudi ne znaju uvijek biti kvalitetno prisutni jedni drugima. Oni mogu biti fizički nekome blizu, a da im je srce daleko, da su mislima negdje drugdje. To je muka koja proizlazi iz tajne ljudske naravi koja nije samo tjelesna nego i duhovna.
Čovjek može biti nažalost tijelom na jednom mjestu a da je duhom, mislima i čežnjama negdje drugdje. To je kriza međuljudske prisutnosti.

Bog prisutni

Kod Boga nije tako. U Starom zavjetu Bog se objavio Mojsiju na brdu Sinaj i otkrio mu svoje ime. Hebrejska riječ”Jahve” znači zapravo ”Onaj koji jest”, ali se može shvatiti i u bogatijem sadržaju: onaj koji svemu daje da bude, onaj koji je život u sebi i daje svemu život. U konačnici to zapravo znači: Onaj koji je s nama, sa svojim narodom. Proroci će prereći to ime u ”Emanuel”, što znači ”Bog s nama”. I Bog se doista tako i otkrio svome narodu. On je čuo vapaj svoga naroda, bdio je nad svojim narodom, vodio ga pustinjom i u znakovima stupa od oblaka danju i stupa od ognja noću neprestano bio sa svojim narodom. Bog je prisutan u njihovu životu. Na to se na određen način Bog i zakleo kad je obećao svome narodu da će mu biti Bog, a narod treba biti njemu vjerni narod. Tijekom povijesti Božji je narod bio uvijek osjetljiv na to Božje obećanje prisutnosti i osjetili su to po brojnim znacima i čudesima da je to Bog vjerni.

Isus je bio prisutan čovjeku

Ono što je ljude Isusova vremena privlačilo k Isusu, što ih je vuklo i ispunjavalo pouzdanjem to je činjenica da je Isus znao biti čovjeku blizu, prisutan i pažljiv na svaku njegovu potrebu i nevolju. On je znao čovjeka primijetiti makar je oko njega uvijek bilo mnoštvo naroda. Evanđelja i u škrtim i kratkim izvještajima otkrivaju kako je Isus imao srca i vremena za čovjeka, s pojedincem je znao razgovarati, ući u problematiku njegova života i onda mu pomoći snagom svoje božanske ljubavi. Ljudi su osjetili da ih Isus sluša i da ih čuje. Tako nije čudno da su ga svi htjeli vidjeti, čuti, dotaknuti, osjetiti blizu. Jer je i Isus bio blizu svakom čovjeku.

Isus trajno prisutan

Isusov zemaljski život nije dugo trajao. Svega oko 33 godine, a od toga računa se samo tri godine javnog života. Pripravljao je svoje učenike/ce na vrijeme kad ga više neće imati uza se na vidljiv način. Međutim, ostat će prisutan na istinit način, osobno, zainteresirano i s ljubavlju svim ljudima i svakom čovjeku. Obećao je, a on ne vara: Neću vas ostaviti siročad. Posljednje riječi Matejeva evanđelja sadrže Isusovo obećanje: ”Ostajem s vama u sve dane do svršetka svijeta.”

Euharistijska prisutnost

Temeljna tajna vjere Crkve koja se tiče euharistije je istina da je Isus pod prilikama kruha i vina poslije pretvorbe kod svake mise istinski, stvarno i u korijenima same biti prisutan cijelim svojim bićem, svojom ljudskom i božanskom naravi. Oko to ne vidi, ali Crkva vjeruje jer je to Isus rekao, da je u posvećenim prilikama kruha i vina Isus prisutan i to na onaj kvalitetan način kako nam to objavljuju evanđelja u brojnim slučajevima njegove blizine kojom se darivao svakom čovjeku. Čovjek ne vidi njegova lika, ali on je tu i on vidi svakoga i dariva mu uvijek iznova svoju ljubav. Crkva je definirala tu prisutnost kao najdublju tajnu vjere i upozorava da to nije neka alegorija, metafizički govor kad govorimo o Isusovoj stvarnoj prisutnosti u pričesti, u misi. To je realni govor koji doduše nadilazi naše empirijske sposobnosti da razumom ili osjetilima dokučimo bit te tajne, ali ta tajna vjere dopire do srca koje s povjerenjem prima svaku Isusovu riječ jer je svaka njegova izjava istinita i sve se obistinilo što je on rekao. Kad je bilo riječi i o nevjerojatnim zahvatima, o pravim čudesima, Isus je to ostvarivao snagom svoje riječi. Apostoli su to vidjeli, oni to svjedoče i prenose svim daljnjim generacijama kršćana. Čovjek ne mora biti zavidan apostolima koji su neko vrijeme gledali Isusa u svojoj sredini. Isti Isus, dobar i pun sućuti, Isus prijatelj pun ljubavi i danas je za nas prisutan na osobit način u tajni svete mise, u posvećenim prilikama kruha i vina.

Spomen smrti Gospodnje

Kod svake mise u najsvetijem dijelu, kod podizanja, svečano ponavljaju vjernici riječi koje upozoravaju na sadržaj euharistijske tajne: ”Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo!” Obnavljajući Gospodnju večeru kod mise, Kristova muka nije više za Crkvu samo neka blijeda uspomena koja bi se podržavala mislima, riječima, u čitanjima, u slici, nego je prisutnost. Žrtva koju je Krist prikazao jednom zauvijek na žrtveniku križa postaje žrtvom Crkve i ona ju prikazuje svako vrijeme i na svakom mjestu kao čisti prinos. Misa je prava žrtva koja omogućuje kršćanima da se klanjaju Bogu i da mu u osobi Isusa prikazuju prvine stvaranja što ga od njega primaju i da mu prikazuju žrtvu pomirenja za svoje grijehe. Budući da je to Kristova žrtva, ona je uvijek Bogu draga jer je savršeni dar čistoga srca. A jer je to sakramentalna žrtva, onda ona ne produžuje žrtvu Kalvarije koja ostaje jedna i jedinstvena, izvršena jednom zauvijek: umnaža se samo znak, ali ne stvarnost koja ostaje jedna.

Sakramentalna žrtva

Već  je kod Posljednje večere na Veliki četvrtak žrtva bila sakramentalna, tj. Krist je unaprijed uvažio pod prilikama kruha i vina, dakle u znakovima ( u sakramentu) žrtvu Kalvarije koju će u stvarnosti prikazati Ocu na Veliki petak. A kod mise jednako tako Krist slavi Posljednju večeru po službeniku koji je umjesto njega na vidljiv način tu. Euharistija u potpunosti opravdava naslov sakramenta, tj. znaka koji upućuje na nevidljivu tajnu kalvarijske žrtve. Kod Posljednje večere, na križu, na misi, uvijek je isto prikazanje Krista koji se daje Ocu; međutim, kod Posljednje večere i kod mise to prikazanje je sakramentalno.
Kod svake mise sve je dakle ”sakramentalno” (govor vidljivog znaka): žrtva predstavljena pod znakovima kruha i vina, svećenik koji prikazuje po službeniku, kameni oltar kojemu je kamen simbol. Žrtva, svećenik i oltar: to je Krist.

Žrtva križa

Isus Krist je ostvario savršenu žrtvu koja uključuje sve elemente prave žrtve. To je žrtva njegova života, mučna i teška kroz križni put, umiranje i smrt. Isus je dao sebe samoga na žrtveniku križa. Nadalje, Isus se dao u slobodi. Puno puta naglašava Isus pred Poncijem Pilatom i u drugim prigodama: Meni moj život nitko ne oduzima, ja ga dajem. Isus predaje život svoj i onim što je u tom životu najvrednije: ljubav do kraja i sloboda, Isus apsolutno raspolaže. Daje život svoj u punoj slobodi i čist u ljubavi. Isus na križu ljubi i prašta. Njegovo je srce ostalo čisto i njegova je žrtva zato sveta i savršena. Iz neke objektivne povijesne pravne dimenzije Isusova je smrt na križu najveće nepravda svijeta. Osuđen je najneviniji čovjek za koga i sam Pilat svjedoči da ne nalazi na njemu nikakve krivice. A ipak ga osuđuje na smrt. U tom času Pilat je sužanj ljudskih obzira i straha za svoj položaj. Isus i u tom času slobodno predaje život svoj. Njegovo umiranje je mučno i bolno, a oko njega zaslijepljenost mase i mržnja njegovih protivnika. Ipak, dok kršćani danas gledaju raspelo, oni tu vide samo govor ljubavi. Sve je drugo izblijedjelo. ostala je ljubav kojom je Isus predao život svoj za spas svijeta. Zato jer je do kraja ljubio, njegova je žrtva potpuna i savršena.

Žrtva mise

Misa je sačuvala u svojim obredima i angažmanu svećenika i vjernika također oblike prikazivanja žrtve. Nekad se žrtva prikazanih životinja klala i potom se polovica krvi od žrtve izlila po žrtveniku kao znak da to pripada Bogu, a polovicom krvi se poškropio okupljeni narod za znak da odsada između njega i Boga postoji krvna veza, veza na život i smrt. U svetoj se misi spominje krv novog i vječnog Saveza koja je jednako tako vez Boga i čovjeka, nebeskog Oca i okupljene zajednice u krvi koja je za ljude prolivena na žrtveniku križa.
U žrtvu svete mise spada i sudjelovanje svećenika i vjernika. Da bi i najmanja žrtva bila vrijedna, vjernici su pozvani da sve čine s ljubavlju. Svećenik ih poziva da mole kako bi ”moja i vaša žrtva bila ugodna Bogu”. Zato je važno da vjernici uredno dolaze  na misu, da sudjeluju. Kod mise se prikazuju darovi kao i kod svake žrtve. Riječi kojima se ti darovi posvećuju da bi postali Tijelo i Krv Kristova su riječi žrtve: ”Tijelo koje se predaje”, ”Krv koja se prolijeva”. Od žrtve se uvijek blagovalo: to je pričest. a svećenik i vjernici mogu uvijek u svoju misu ugraditi svoj život, svakodnevne brige i probleme, poteškoće i križeve. Tada i to biva posvećeno i preobraženo u jedinstvu s Kristovom žrtvom. Onda takva žrtva postaje sveta, istinska i prava.

fra Zvjezdan Linić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 5 = 4