Danas Isus u evanđelju pred svoje slušatelja i pred nas stavlja prispodobu o Božjem sijaču o Božjem sjemenu i nama vrstama tla na koje to sjeme pada.
Gospodin uvijek želi dotaknuti ljudsko srce i potaknuti ga na razmišljanje nad životom kroz izrečenom prispodobom. Tajna Božje riječi izrečene u prispodobama otkriva se u dubini ljudskog srca, a ne površnim shvaćanjem. Isus zato i govori u prispodobama jer želi prodrijeti u središte čovjeka. Želi da ga svatko razumije na najjednostavniji način. Želi zaći dounutarnjeg svijeta, do ranjenog srca. On želi razumijevanje srcem, a ne samo gledanje i površno slušanje. Srce je mjesto susreta Boga i čovjeka. Srce je mjesto ostvarivanja Kraljevstva Božjeg već ovdje na zemlji.Isus govori o četiri vrste ljudi kojima se nudi Božja riječ i o četiri vrste odgovora na nju.
Prvi su oni kojima vrag ne da jutros da ustanu na misu, nego im pozoba riječ pa je ne primiše u svoje srce. Ili oni koji ustaše pa odoše u birtiju, na izlet, u polje, na šetnju. Samo ne na misu. Korona je. Svugdje samo ne k riječi Božjoj. Tamo je dosadno. Svugdje da samo ne k Bogu. Što će njima Bog kad oni imaju svoje bogove i božice kojima se klanjaju.Sloboda je Božji dar pa i onda kada ju upotrebljavamo na svoje zlo. Svima nama je upućena Isusova riječ i svima donosi smisao i smirenje. A ako ne donosi rod, stvar je u nama a ne u riječi. Isus nas poziva da se opredijelimo na otvorenost, da budemo plodno tlo za istinu i ljubav. Na sve gledamo površno i površno prihvaćamo, a površno i odbacujemo. Vrlo brzo se zanosimo i vrlo brzo se i ohladimo. U takvom stanju potpuno smo nestabilni i nesposobni za bilo koje ozbiljne pothvate. U stanju izvan sebe nismo sposobni niti za pravo prijateljstvo, niti za ozbiljno shvaćanje. U takvom stanju sve prihvaćamo i ništa ne zadržavamo. Onoga smo ili one istine koja nam naleti, ali se ni na jednoj ne zadržavamo. Priklanjamo se, kako narod kaže, kao pas lutalica prvim kolima koja naiđu.
Drugi su oni koji su došli na misu, pozobali riječ, ali čim na crkvena vrata, opet sve po starom. Odmah se s nekim svađaju, drugog ogovaraju, psuju, kradu, lažu i zameću zlo. Tlo je to tvrdo i kamenito. Srce otvrdnulo u zlu.Skoro nepopravljivo, kojem Riječ Božja služi za skrivanje i fasadu, a ne za istinsko obraćenje.U takvom raspoloženju ništa se ne prima, ili ako se prima to je samo radi izgleda, ali se ništa ne usvaja. Takvo raspoloženje tvrdoglavosti nije pogodno ni za kakvo zajedništvo i međusobno uvažavanje. Takvi mogu lagano postati fanatici svojeg stava bez obzira na vrijednost ili nevrijednost stava. U takvom stanju je nemoguć bilo kakav dijalog. Njihova tvrdoglavost je pokriće plitkosti.
Treći su oni koji pozoblju riječ, prime je u svoje srce, dive joj se, odobravaju je, hvale, ali čim se od njih traži da nešto nekome daju ili se za drugoga žrtvuju, da je u životu primjene odmah okreću bodlje, protive se, bune se, ne daju. Tlo je trnovito i sebično.Može nam se naviještati s neba, ipak riječ i poruka neće ući u nas. Sve zavisi ne od istine nego od nas i našega stanja. Od nas zavisi zašto ne upoznajemo Boga i bližnje ljude. Nekada se pitamo zašto neki ljudi ne prihvaćaju niti ljubav niti istinu
Četvrti su oni koji dođu na sv. misu, pažljivo slušaju, u misi sudjeluju, Bogu se mole i ne okreću se okolo. A kad izađu? Da vidiš pravog kršćanina. I u ponašanju, i u riječima i u ophođenju s ljudima. Eto to je pravo, plodno kršćansko srce.Tu se dogodio istinski susret Boga i čovjeka. Tu je sjeme Božje Riječi koje je posijano urodilo plodom. To je rast i ostvarenje Kraljevstva Božjeg već ovdje i sada.To su oni koji su otvoreni na istinu i na dobro bez obzira od koga dolazili. Ti žive otvorene duše i otvorenih očiju. Oni nisu slijepi niti nesretni, pa i onda kada im je teško. Teškoće čovjeka otvorena duha ne čine nesretnikom. Ljudi otvorena duha otvoreni su Bogu i ljudima. Oni su prijatelji i drugi ih žele za prijatelje.
Svaki je kršćanin pozvan donositi plod Božje riječi. Svatko je pozvan biti plodno tlo i sijač Božje riječi. Svatko je od nas pozvan biti širitelj Kraljevstva Božjeg, već sada i ovdje, da bi se moglo u potpunosti očitovati u vječnosti!
Možda bi se svatko od nas trebao zapitati razmišljajući nad današnjom Isusovom prispodobom zašto sjeme riječi Božje ne donosi ploda u mome životu? Kakvo sam ja tlo? Uspijeva li Božja riječ roditi u meni i preko mene biti zasijana u srca drugih ljudi? Je li svijet u kojem mi kršćani živimo imalo bolji, svetiji, pravedniji? Ili smo i mi lutajući ulicama svoga života, postali tlo kamenito, popustili trnju i draču potrošačkog mentaliteta koji prijeti ugušiti one najvrjednije stvari u ljudskom životu koje se nikakvim bogatstvom ne mogu kupiti?
Riječ Božja zasijana u srcu vjernika kršćanina donosi promjenu koja se očituje u njegovom svakodnevnom životu. Ona nenametljivo zaokuplja sva područja njegove djelatnosti. Njegove uši čuju drukčije, srce shvaća i osjeća drugačije. Ušima čuje probleme svojih najbližih i onda kad ih oni i ne izgovaraju glasno. Očima vide njihove poteškoće i potrebe i onda kad ih pokušavaju skriti pred drugima. Srcem razumije i prihvaća njihove nedostatke, te uočava mane i sitne pomake prema dobru u životu drugih ljudi, podržava ih i potiče na rast. U takvom se srcu dogodio susret Boga i čovjeka. u takvom se srcu događa rast Kraljevstva Božjeg.
Samo ako budemo Riječ Božju slušali i po njoj živjeli, urodit će stostruko, a naš životni put bit će sasvim jasan i lagan. I lako ćemo onda doći u Kraljevstvo Božje o kojem nam priča Isus u današnjoj prispodobi. Amen!
don Damir Bistrić
