Pepelnicom smo započeli sveto korizmeno vrijeme. Vrijeme snažne Božje ljubavi u kojoj spoznajemo koliko smo zapravo daleko od Boga.
Jer kad se prepustiš svakodnevlju onda se okružiš svojim sigurnostima čak pobožnostima i molitvama u kojima se osjećaš zaštićeno, sigurno, pobožno. No ipak je o daleko od istine.
Zidovi koje smo podigli variraju sa svim onim što smo mi. Osigurali smo sebi svoju sigurnost u kojoj smo se uljuljkali. Sebe smo programirali samo kako bi sebi dokazali da smo na pravom putu koje smo sebi zacrtali.
No Bog nas danas poziva ne na sigurnost, već na pustinju. Tek kad zađeš u pustinju kad iziđeš i svoje sigurnosti započinješ snažan zahvat na sebi.
Sve s čime pokušavamo sebi osigurati sigurnost sve više postajemo nesigurni. A nesigurnost izlazi iz prividnosti da je sve dobro i da živimo dobro svoju vjeru.
Tek kad se iskreno priznamo da smo grešni tada nam je otvoren put prema preobrazbi u novog čovjeka po mjeri Isusa Krista. Inače će sve ostati na pukom izvršavanju svojih nametnutih pobožnosti koje ostavljaju bez Božjega mira.
Korizma je snažno vrijeme susreta s Kristom koji nas s ljubavlju uspinje prema otajstvu svetosti života koji se ostvaruje u potpunom predanju.
To je snaga evanđelja jer tek kada se odvažimo poput Noe krenuti u neizvjesnost Božje providnosti tada se ostvaruje Božji plan spasenja.
Predanje i prepuštanje Bogu da nas vodi snažan je zahvat promjene prema povjernju u Boga i oslobođenje od svega onoga što nas je odvelo od Isusa.
Samo Bog ima snagu pozvati nas na život. Život po mjeri Onoga koji nas je stvorio.
Sve smo svoje stavili u ruke onih koji olako s nama barataju namećući svoja pravila u kojima nema Božje ljubavi. Smo se Bogu klanja a ne nekima koji bi sebe stavljali na Božje mjesto. Zato nas Bog i poziva na pustinju. Pustinju u koje se suočavamo se svim pravim životom i svi svojim navikama kako bi oslobođeni prihvatili Božju volju i kako bi je vršili.
Pustinja je mjesto susreta sa sobom i svojim demonima. Susret sa najgorim djelom sebe i svoje osobnosti. To je mjesto u kojem sve postaje otvoreno. Susret sa svim svojim manama i svim svojim zloćama. Pustinja postaje mjesto susreta u kojem se napokon bez filtera za uljepšavanje spoznajemo kakvi zapravo jesmo. Mjesto na kojem nestaje pretvaranje i svaka dvoličnost života.
Uvijek smo u zamci demona reći za sebe kako nemamo grijeha. Spremni smo sebe stalno gledati u ružičastom svjetlu no realnost je sasvim nešto drugo.
Izvor naše grešnosti krije se u onom što je skriveno a tako očito. Koliko je samo naše ovisnosti o mišljenju drugoga. Koliko samo vremena potrošimo na bezvrijedno stvaranje dobrog mišljenja okruženja samo da bi bili prihvaćeni. Pa i pod cijenu obezvrjeđivanja svetoga. Sve činimo što neko drugi želi a sebe smo izgubilo odmah u startu. Koliko se samo pogubimo u dokazivanju kako smo sveti i pobožni samo da bi nas ljudi hvalili a u sebi smo razvaline koje nikada nemaju mira ni Božjega blagoslova.
Lažući sebe i sve oko sebe grijeh se samo gomila i uništava. Poput crvotočine rastvara i pretvara u neprepoznatljivo. Koliko je samo laži, neljubaznosti, nesnošljivosti. Gunđanja, nezadovoljstva, gorčine. Koliko je pretjeranih očekivanja i duhovne oholosti. Okrutne sebičnosti i samodostatnosti. Koliko se samo potrošimo u grijehu osvetoljubivosti, nepotrebnih riječi, želje za posjedovanjem, površnosti u radu.
Pred nama je sveto vrijeme koje oslobađa. I kad se oslobodimo Bog sklapa s nama novi savez koji se gradi na povjerenju i potpunom predanju.
Ostvarimo sebe i svoj život u Bogu. Ne u ispravljanju drugog već sebe. Kad imaš potrebu drugoga ispravljati to je prvi znak kako nas Bog poziva da ispravimo sebe i svoj život. neka nam ovo sveto vrijeme bude snaga novosti odricanja od demona koji su duboko ovladali s nama i ne dopuštaju da nas dotakne milost Krista koji svojom ljubavlju oslobađa na novost povjerenja za velika Božja djela.
„Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«“
don Damir Bistrić
