Za nas kršćane sveci su važan dio nas u kojem se osvjedočujemo da je moguće ostvariti evanđeosku ljubav uza sve protivštine svijeta koju nam je ostavio kao uzor života sam Gospodin Isus ovdje na zemlji.
Svatko danas ima svoje definicije svetosti. Dok odjednom imamo određene vjerske skupine koje se baziraju na raspaljivanju nacionalnih strasti u proglašavanju svojih nazovi svetaca za nas kršćane da bi netko bio proglašen svetim potreban je ogroman istražni proces. I ništa se ne ostavlja slučaju.
Olako uvijek smo u stanju nekoga tko nam čini dobro već za života proglasiti svetima. Na sprovodima ovisno o tome koliko je gospon župnik bio dobro sa pokojnikovom obitelji već imamo kanonizacije iako svetost o kojoj se sluša je doista sumnjiva i upitna jer je subjektivna.
Danas pred nama stoji jedna velika žena našega vremena čijeg smo života svi mi bili svjedoci. Svjedoci njezinoga potpunog predanja prema onima koji su najpotrebniji, marginalizirani, odbačeni. Oni koji su bili lišeni svake ljudskosti. Za koje nitko niti je mario niti ih je bilo briga.
Prije nego što sam počeo ovo pisati uguglao sam njezino ime i osim izvještaja o njezinom životu i kanonizaciji naišao sam a to možete i sami pronaći na ono što je ovom svijetu interesantnije od onoga što je zapravo ona.
Tako je od velikih filantropa, novinara, multimilijardera i ateista proglašena zlostavljačicom. Novinari su snimili dokumentarac o njezinom životu pod nazivom „Anđeo iz pakla“. Poglavar hindua ju je okrivio za prikrivene motive preobraćivanja na kršćanstvo. Njezine ubožnice u Calcutti nazvane su koncentracijskim kampovima. A njezino djelo je okarakterizirano kao širenje fundamentalističkih rimokatoličkih uvjerenja. I kao kruna svega važno je naglasiti kako kažu da je „njezin prilično sumnjiv način brige za bolesne, upitne političke veze, suspektno upravljanje golemim sumama novca koje je imala na raspolaganju, kao i njene iznimno dogmatske i konzervativne poglede na pobačaj, kontracepciju i razvod.“ To je svijetu danas drago. Važno je dati svoj sud po sebi. Po onom što nosiš u sebi kako ti doživljavaš jer to je jedina prava procjena. Vlastito iskustvo s pokrićem svojih promašenih života. Zato nastavljaju: “Majka Tereza je bila manje zainteresirana za pomaganje siromašnima, a više ih je koristila kao nepresušan izvor bijede na kojem se zatim ložilo njeno širenje fundamentalističkih rimokatoličkim uvjerenjima.”
Usprkos svega ovoga danas želio bih da se samo sjetimo s koliko je s ljubavlju skupljala umiruće po ulicama koje su njihovi najbliži izbacivali iz kuće. Tolikih koji su umirali i čiji su jauci uz ljudske i životinjske izlučevine u kojima su ležali odjekivali ulicama kojima su prolazile tisuće. I nitko ih nije čuo, nikoga nije bilo briga. Jedna mala ženica bila je jedina koja je u svima njima bez obzira na vjeru gledala Isusa Krista raspetoga.
Mnogi bi danas Crkvu distancirali od Isusa i od nje bi najradije napravili socijalnu ustanovu. No Majka Terezija okupljenim svećenicima u Rimu naglašava. „Niste postali svećenici da bi ste postali socijalni radnici. Vaše je naviještati Isusa Krista raspetoga Spasitelja svijeta.“
Majka Terezija i danas je uzor djelotvorne Božje ljubavi na zemlji a ne nekakva socijalna radnica. Da nije bila Božja ne bi mogla podnijeti sve ono što joj je ovaj svijet priredio. Od neprestanih zabrana. Od fizičkih prijetnja koje je primala od tolikih. Od onih koji su njezino siromaštvo i pomaganje podlijegali verifikacijama njezine stručnosti. Od podvaljivanja lijekova kojima su prošli rokovi. Uskraćivanja medicinskih potrošnih materijala i potrebnih lijekova za bolesnike. Provokacija vjerskih vođa uz neprestane prijetnje smrću. Od nasilja nad njom i njezinim sestrama kroz zatvaranja ubožnica, hospicija, sirotišta, pučkih kuhinja, škola. Sve je to prošla ova mala žena uz koju nije stala ni jedna ženska udruga. Prošla je kalvariju jer nije bila podložna korupcijama kojima je svakodnevno bila prisiljavana od lokalnih moćnika samo zato jer su je svi gledali kao onu koja ima novca. Jer ruka ruku mije, tada bi sve funkcioniralo. No za nju nije bilo kompromisa sve što je donirano, donirano je za bolesnike i potrebne siromahe i sirotišta. Bila je svjesna da i njezina družba ranjena mentalitetom zato je bila stroga majka svoje zajednice koja je čvrstom rukom morala nosila teret boli nerazumijevanja svojih sestara koje su znale prigovarati uvijek za nešto. Očito su i sestre ulazile u družbu misleći kako će njima i njihovim obiteljima biti dobro. Majka Terezija bila je izvor ljubavi kojoj nema kraja. Cijeli svoj život crpila je svoju ljubavi iz izvora Euharistijskog Krista koji jedini ima snagu obnavljanja života. Zao je sve mogla podnjeti. Iza nje ostala je ostavština ljubavi u preko 600 misija, škola, hospicija i skloništa sa svojih 5000 sestara u 133 države svijeta brinući se aktivno za izbjeglice, slijepe, oboljele od AIDS-a, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike ali i sve ostale žrtve današnjega vremena, epidemija i gladi.
Otvorimo svoja srca Bogu uvijek za velika djela ljubavi. Za nas nema razlike za one koji su u potrebi. Njezina upornost u ljubavi ostavština je i nama da neumorno pomažemo one koji su potrebni naše blizine. Osobito kao svjedočanstvo Božje ljubavi u današnjem ravnodušnom društvu civilizacije smrti i relativizma koji je obezvrijedio i čovjeka i čovještvo kroz pandemiju osamljenosti. A svijet uvijek će naći nešto što oligarsima zla nije po volji.
Njezina ljubav je bila djelotvorna, vidljiva i upečatljiva zato je smetala kao i danas. Dovoljno se samo sjetiti da su njezinim sestrama indijske vlasti na sam Božić 2021. kao božićni dar zabranili inozemne donacije za siromahe. A onda su brže bolje zbog pritiska javnosti i negativnog političkog piara ipak im se smilovali.
Ljudi gladni moći i novca uvijek će biti protiv onih koji su u potrebi. No ne zaboravimo Zlo nikada ne pobjeđuje. Zato nikada nemojte se umoriti činiti dobro. Budite uporni u dobru. Danas učinite dobro djelo ljubavi prema onima koji su ostavljeni, osamljeni, izolirani i neka vam Gospodine uzvrati svakim blagoslovom i milošću.
don Damir Bistrić
