„Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i bičevati po svojim sinagogama!„
Slušajući ove Isusove riječi, kao da je u njima zgusnuta cijela povijest kršćanskoga življenja. Život po evanđelju neće biti šetnja po cvijeću već po trnju. Mržnja, progonstvo, tamnica, mučenje bit će često kruh onih koji će životom svojim kroz stoljeća svjedočiti Boga i njegovu Riječ.
Opaki čovjek, opijen zlom Zloga želi kamenovati Božju Riječ, želi ušutkati usta koja je navješćuju. No, treba izdržati; za Boga biti spreman i na najveće žrtve. „A vas će mrziti svi zbog mene, ali tko ustraje do konca taj će se spasiti!“
Stjepanovo javno svjedočenje i ispovijedanje vjere u Boga bijaše dovoljan razlog da ga se ušutka i to zauvijek mislili su oni koji su mu oduzimali ovozemaljski život. Mržnja mu je oduzela život. S druge strane sv. Stjepan i toliki kršćanski mučenici nisu mrzili ni proklinjali svoje mučitelje i progonitelje. Nisu bili zadojeni mržnjom već prožeti vatrom Njegove ljubavi, a to može samo čovjek koji je prožet Duhom Svetim. To može samo onaj tko je shvatio i prihvatio riječi Evanđelja: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone…“
Kako smo ponekad i mi kršćani daleko od ovoga ideala ljubavi koji Bog stavlja pred nas. Za jedan šamar vraćamo dva. Na pozajmljeni novac često tražimo i lopovske kamate. Za svaku uslugu protuuslugu. Na mržnju uzvraćamo dvostrukom mržnjom. Takvo je čovjekovo srce, ako nije postalo i ako ne teži postati slično Božjem srcu. A Gospodin po primjeru sv. Stjepana upravo to traži da naše srce bude slično srcu Njegovu milosrdno, puno ljubavi i praštanja.
Kaže jedna stara mudrost da je najbolji način da se osvetiš opakima jest to da im ne sličiš. Krist traži još više. Traži da u svome životu sličiš Bogu. Da im se „osvećuješ“ kao Otac nebeski ljubavlju, praštanjem i dobročinstvima. Na nepravdu i nasilje bilo koje vrste naš kršćanski odgovor ne smije biti osveta, mržnja, gaženje onih što su nas gazili, nego ljubav, molitva, opraštanje i nastojanje da zajednički stvorimo takvo društvo gdje nasilje neće biti moguće, gdje će ljubav biti jedino „nasilje“. Možda razmišljamo da je to malo previše, promatrajući vrijeme i svijet u kojem živimo. Jest to je previše govoreći našim rječnikom, to je hrabrost i herojstvo, ali smo na to kao kršćani pozvani. Pozvani smo već sada i ovdje uprisutnjavati Kraljevstvo Božje. „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.“ Jedini način da se osvetiš opakima je ne budi sličan njima nego svome Bogu. Pa i sami znamo toliko puta kazati jadan ti je čovjek koji neprestano živi u svađi, mržnji, nezadovoljstvu od takvih se uvijek uklanjamo, ne želimo u njihovu blizinu.
U ime slobode i dostojanstva čovjekova, u ime Boga koji je postao čovjek kršćanin se mora boriti protiv zla, nasilja i nepravde, ali ne da čini nasilje i nepravdu. To ne vodi ničemu zlo se samo umnaža. Sigurno ljubiti neprijatelja i praštati mu ne znači dopustiti da nas muči kad god mu padne na pamet; ali znači kršćanskim praštanjem i velikodušnošću učiniti bar to ozbiljno pokušati da nam ne bude neprijatelj.
Potpuni kršćanin na nasilje uzvraća praštanjem, na mržnju ljubavlju, na kletve molitvom. Ako dobro činimo samo dobročiniteljima, što dobra činimo? Samo uzvraćamo dug. Zlima biti dobar, ne dopustiti da mržnja i Zli zavladaju mnome to je hrabrost, to je biti sličan svome Bogu koji uvijek i usprkos svemu ljubi čovjeka.
A da bismo bili spremni za takva herojska djela potrebno nam je poput sv. Stjepana biti otvoren djelovanju Duha Svetoga. Dopustiti Bogu da nas On ispuni svojom milošću i snagom. Otvorimo i danas svoja srca i duše i dopustimo Bogu da nas obogati svojom vječnom mudrošću i nahrani euharistijskom hranom, da bismo bili sposobni ljubiti i biti iz dana u dan sve sličniji svome Bogu.
don Damir Bistrić
