Naš narod općenito je svakodnevno u areni političkih događanja. Svatko izriče svoj stav i analizira svakodnevne političke događaje koji nam se vrte i serviraju kako bi nas zabavili.
Centralni dio dana još uvijek je dnevnik koji određuje dijaloški odnos u stvaranju sutrašnjih novosti. Iako pristupamo ozbiljno svim temama koje nam se serviraju sve je zapravo jedan veliki cirkus za mase kojima olako podlegnemo. Nebi bilo ništa loše komentirati ili pak imati drugačiji stav o tome što slušamo no toliko rasprave, toliko riječi povišenih tonova, svađa a za ništa. Netko je već odredio kako će se kretati ovaj svijet svojim vlastitim i kolektivno svijetskim interesima. Začudo koliko god imali potrebu izreći vlastito mišljenje nitko nije voljan položiti svoja ramena za ono za što se zalaže. Umjetne rasprave koje zabavljaju publiku koja gleda donositelje zakona samo su farsa jer iza dobrih oponentskih mišljenja i žućnih rasprava kad se ugase svjetla kamera u dogovoru sa izvjestiteljima o privatnosti zajedno se sjedi za ručkovima, kavama i sređivaju se potrebni zahtjevi kako bi se rodbina ili daleki poznanici partijski istomišljenici smjestili na državne jasle.
Na sve strane se stvara loša percepcija života kako bi nastao kaos koji onda svim tim djelatnicima koji upravljaju sa sudbinom naroda nesmetano prolaze njihove zacrtane ideje i programi. Sve vlade svijeta su jedan veliki cirkus. Svi oni žongliraju, izvode naučene predstave a najviše govore ono što oni koji ih štuju žele čuti. S bilo koje strane. U ovakvom općem društvenom sistemu ako želiš biti dugačiji, slobodan i kreativan tada ćeš to platiti marginalizacijom i sve što radiš za opće dobro bit će ismijano i izrugano. To je svijet u kojem živimo. Svijet koji se ostao na baštini poganskih vremena. Svijet kojim vlada umišljeni nadčovjek koji misli da je Bog.
Današnja svetkovina koju slavimo na kraju crkvene godine ne želi da se mi svrstavamo na ni jednu stranu, niti da previše razglabamo o nekom drugom već o sebi. Kao što volimo dijeliti svoje umne savjete koji izlaze iz potrebe samopromocije koju toliko štujemo danas nam to neće biti potrebno jer se nalazimo oči u oči s onim koji nas ipak najbolje poznaje. Čak toliko bolje od nas samih sebe. On zna kakvi su naši životi. Koji su to naši promašaji i koliko živimo ovaj život u trajnoj vlastitoj obmani lažući duge i sebe o vlastitoj savršenosti jer smo se uvjerili u laž koja je postala istina. Isus nas cijelo vrijeme pripravlja za Kraljevstvo Božje. To kraljevstvo nije ono koje je negdje mimo ovoga svijeta. Ono je tu u nama ostavljeno od Gospodina da ga pronosimo i usavršavamo a da li to činimo to ostaje upitno. Vidjeli ste toliko puta kako se pojedine obitelji žele pohvaliti svojim plemstvom, svojim plemićkim naslovom i titulom. Na svojim zidovima vješaju grbove svojih prezimena misleći tako da je to odraz plemstva i da ih to lansira u bolji svijet. No daleko je to od njih. Današni svijet osvojila su druga novostvorena plemstva koji su produkt ovog svijeta. To su neki novi naraštaji koji nemaju ništa plemenitog a kamo li plemićkog u sebi. Danas smo pozvani to ipravljati.
Ponajprije skupa s vama danas se želim zapitati jako važna pitanja na koje se daje jasan i nedvosmislem odgovor. Tko je Isus Krist za mene? Koja je njegova uloga u mom životu? Vjerujem li u Isusa Krista kao stvoritelja i otkupitelja iz kojega izlazi sav život vjere koju sam primio? Jeli on moj početak i moj kraj? Živim li njegovim životom? Vjerujem li Njegovom vjerom? Premada su naši odgovori jasni, direktni i vjerni nameće nam se onda najjednostavnije pitanje. Zašto u ono što vjerujemo u ono što se zaklinjemo zašto ne živimo onako kako nam je on ostavio živjeti. Nažalost kod Boga nemože se sjediti na dvije stolice. Kod njega nema demokracije prelaska iz stranke u stranku. Kod njega nema prebjega. Vjera u Isusa Krista nije ni najmanje jedostavna i lagana. Ona traži sve. Cijeli život. Nema tu polovičnosti. Ja kao vjernik ili prihvaćam cijeli nauk Isusa Krista ili nisam njegov sljedbenik. Ne postoji vjernik koji vjeruje samo ono što je na marginama ili ono što mi odgovara i kad mi odgovara.
Današnja svetkovina poziv je na novo rađanje u istini vjere. Bog nije potreban samo kad smo bolesni. Bog nije potreban samo da bi se izvršio izvanjski dio primanja sakramenata. Bog i vjera nije krsni list. Sve to možeš imati, posjedovati ali ako ne živiš onda nisi vjernik. Donositi i opravdavati zakon suprotno nauci Isusa Krista je služiti sotoni i biti nevjernik. Upravo jer je On životvorac stavljen na margine našega života sve se ovo događa. Iz nevjere izlazi svako zlo djelo. Svih vjernika i laika i svećenika. Glumiti vjeru je danas lako. To je izučeni zanat mnogima. Odradiš i gotovo. Zatvoriš se svojim vratima i živiš onako kako žive pogani. No vjerovati to je poslanje i poziv na osobno obraćenje. Iz dana u dan. Čovjek, čovječanstvo trebaju Isusa kao svjetlo svojega životnog puta. Trebaju ga kao novi život. On uistinu u ljudima budi novi život. Osvjetljava božansku sliku na koju smo stvoreni. Isusa trebaju svi i svećenici i majke i očevi i djeca i mladi i znanstvenici svi ga trebaju, ali ne kao vlast nego kao spas. Kao Ljubav koja je danas u ovom svijetu nestala. Njega se jedino upoznaje na njegovu putu. Ne na tronu, s krunom već u patnji, osuđenosti, osamljenosti, siromaštvu, ljubavi. Tu on dolazi kao Spasitelj i otkupitelj. Među takvima je njegovo kraljevstvo. Ne sa elitama današnjeg svijeta. Njegovo je kraljevstvo tamo gdje se ljubi. Tamo on uspostavlja svoje kraljevstvo služenja a ne vladanja. To je naš kralj kojega danas slavimo. Kralj bijednih i ubogih, svih nas a osobito onih koji su odbačeni od društva kao i uvijek. Vratimo se Njemu pod njegovu zaštitu i neka vjera u nama zaživi svetošću i zrelošću ljubavi i priznajmo ga iz dana u dan: „Isus Krist jest svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!“
Don Damir Bistrić
