Koliko god se trudili ovaj svijet gledati kroz dioptriju napretka, ljepote i koliko god tražili neko dobro u njemu svakodnevnica nas neprestano demantira.
Toliko zavisti. Toliko mržnje na svakom koraku. Toliko iskorištavanja, podmetanja. Toliko nerazumijevanja. Nema osobe koja nije dotaknuta nekim oblikom duhovnog holokausta u kojem se vrši pritisak na istrebljenje duše i svega svetoga. Sve je podvrgnuto površnim procjenama. Sve se obavlja robotski. Koliko god imamo sve. Koliko u svemu napredujemo na planu tehnologija ostali smo samo prazne ljušture koje besciljno hodaju bez vlastitog identiteta i smisla. Zatvoreni u svoje betonske zatvore otuđeni od istinskog života udaljeni od ljepote stvorene stvarnosti zabetonirali smo sve. Ništa više nije netaknuto. U ime našeg kako kažemo napretka sve smo uništili. Sve što je dobro obezvrijedili. Sve što je vrijedno popljuvali. Iz betoniranog okoliša izašlo je betonirano srce.
Zadovoljstvo nam je kritizirati, kukati i jaukati, čitati crnu kroniku. Svi smo postali ljubitelji negativnosti, crnila, lažnih vijesti. Zar to čovjeka može veseliti i otvoriti životu? Zar u bilo čemu od toga možemo naći smisao? Zar na ovaj svijet možemo gledati pozitivno i dobro? Uistinu se teško boriti u takvom svijetu u kojem je važno sipati što više negativnosti kako bi se imalo dovoljno privremene pozornosti. Što god otvoriš bilo tiskovinu bilo koji medij sve sliči trač rubrici. Postali smo tračerska masa koja samo zaviruje u privatnost drugoga kako bi zaboravili na svoju vlastitu gadost, svoj promašeni i jadni život. Glavno je što više sipati mržnju, stvarati podjele, zametati svađe i razdor. Skrivajući se iza lažnih profila važno je drugoga poniziti, obezvrijediti, lagati. Uz svu lošu šminku, markiranim komadima robe uz tek izašli novi trendovski tehnološki dodatak i dobru predstavu na promenadama, trgovima traženja pozornosti u pozadini samo se krije razvalina. Sve za jednokratnu upotrebu. Ranjena izmrcvarena duša koja vapi, urliče za novim pravim životom. No ne može je ostvariti ni jedna žbuka za lice, niti je može obući ni jedan markirani trend niti obradovati ni jedno posjedovanje i imanje. Život kompleksa nikamo ne vodi osim u vječnu propast ugađanja trendu i očima prolaznika kojima se postaje predmet podsmijeha.
Samo obnovljenim životom nove nade koja će doista donijeti novi smisao, prekidom sa svim uvjetovanim načinima devijantnog ekscentričnog ponašanja može se dogoditi promjena. I premda sve ovo vidimo i znamo teško nam se odvojiti od takvog načina života i razmišljanja. Teško je htjeti biti drugačiji jer to odmah za sobom povlači posljedice ovo svijeta. Ostavljenost. Osudu. Ogovaranje. To što će te neki zbog toga marginalizirati zar je to važno. To što će te ostaviti nikad ih nisi ni imao. To što će te osuditi ti su već davno to učinili. To što će te ogovarati već su te davno oklevetali. Zar su važna ta njihova jadna, prizemna mišljenja u kojima će te iscrpljivati i iživljavati se nad tvojom dobrotom i čovještvom. Kome se podlagati samo da bi bili viđeni i interesantni? Zašto gubiti dostojanstvo, dušu na neke koji te i onako gledaju kroz svoju prizmu ponajviše iskorištavanja. Važnija je sloboda i sve što dolazi s njom nego li svaka izmišljena prisilna lažna radost i prihvaćanje koja u sebi nema ništa i iza koje je sve loše.
Ispred nas u današnjoj svetkovini stoji poziv otvoriti se novosti života prekinuti sa svim oblicima podlaganju zlu i poziv na rušenje diktature relativizma i torture tirana koji su nam nameću svoje bolesne želje. Kaže jedna narodna budeš gad svi te paze budeš dobar svi te gaze. Nije važno ničije mišljenje. Nije važna ni jedan procjena. Svatko je od nas dragocjen onome koji nas ljubi neizmjerno naš nebeski otac. Naš Bog. Bog koji nas je oslobodio od svih ugnjetavanja i darovao nam savršenu slobodu izbora i preobilno dobro koje ne znamo dovoljno prihvatiti. Doista smo svjedoci da bi neka najviše voljeli da vjernici šute. Ovo neopogansko vrijeme želi da vjernici ne žive vjeru. Ali vjernici kakvi god bili da bili imaju onoga koji je smisao života. Onoga koji ima sve i koji svima preobilno dariva. On je naš život. On je „svjetlo na prosvjetljenje naroda“. On je svjetlo u ovoj mračnoj pustari sablasnih života. On je onaj koji vraća život. Koji tjera tamu. Koji odnosi grijeh svijeta. Onaj koji ima snagu učiniti od svakog od nas novog čovjeka prepunog života. Rekao je sluga Božji Fulton Sheen: „Kad netko kaže: „Ja sam katolik ALI…“ to znači da taj stvarno NIJE katolik.“ Kršćanin koji se udaljio od Boga ima prepuno ALI. I onaj koji ima na sve svoj ali znak je da ne poznaje svoju vjeru. Da nije zašao u otajstvo vjere i da mu je vjera samo neki marginalizirani običaj.
Vjera je nezasluženi Božji dar. Onaj koji vjeruje vjeruju u svemu pa i najmanju. U njegovom životu nema ali ja bi to ovako i onako. Danas Bog želi biti dio našeg života. Donose ga prikazati u hram. Hram naše duše. Predaje se kao prvina, kao prvijenac posvećen Bogu i to u našem hramu jer mi smo hram Duha Svetoga. Da li smo od svojeg srca napravili hram ili kuću razbojničku sami sebi odgovorimo. Jer Bog može prebivati samo u hramu. Živom hramu na rukama onih koji su sluge hrama. Na ruke onih koji njeguju hram Božji. A hram je urešen darovima i onim najizvrsnijim. Otvorimo se danas svjetlu Kristovu. Neka naš život zasja milošću, pravednošću i ljubavlju i neka preko nas donese novi život ovom vremenu. „I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.“ Zapalimo novo svjetlo nade u sebi. Odrecimo se svega što nam zatvara život milosti. Ne dajmo se povoditi zlim naucima. Slijedimo samo svog jedinog učitelja koji ima život u sebi i ne bojmo se živjeti novim životom punih pluća. Bog je naš spasitelj i otkupitelj. On je naša pokretačka snaga za svako dobro. On je naš štit i zaštita pred svim zlima ovog svijeta. On je naša utjeha u svim bolima i poniženjima. On je naš liječnik i lijek. On je naše svjetlo, naš život vječnosti. Naš posvetitelj.
don Damir Bistrić
