Slike koje Isus u današnjem evanđeoskom ulomku koristi da bi opisao kraj svijeta, su slike kojima on želi na veoma dramatičan način prenijeti dvije važne poruku.
33. nedjelja kroz godinu (B), 2015.
Prva poruka je poruka da svijet koji poznajemo i zemlja na kojoj živimo nisu vječni. Ovo svi znademo jer svakodnevno, u skladu s Isusovim poukom iz prispodobe o smokvi, vidimo znakove toga. Usudio bih se reći da je znak toga i „treći svjetski rat“ koji se, kako kaže papa Franjo, „vodi u dijelovima“, a od kojih su najnoviji dio i stravični teroristički napadi u Parizu, koji su nas sve ostavili bez riječi, ali i potaknuli na suosjećanje i molitvu za žrtve i njihove obitelji, kao i za čitav francuski narod. Ovakvi događaji su ljaga na licu čovječanstva i kao takvi s pravom izazivaju sram svim ljudima, a osobito nama vjernicima budući da se oni koji takve stvari čine pozivaju na svoju vjeru. Pa ipak, koliko god da su ti znakovi strašni, a i sve učestaliji, lako i brzo sve to zaboravljamo i nastavljamo živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Zato nas Isus ima potrebu podsjetiti kako ne bismo zaboravili, a onda i kako bismo živjeli u skladu s tom sviješću da je prolazan ovaj svijet i sve ono što ovaj svijet smatra vrijednim.
Druga poruka, puno važnija od ove prve koju i sami možemo spoznati iz onog što osjećamo svojim osjetilima, poruka je da kraj svijet nije ono što nam se čini, da to nije svršetak, nego da je prijelaz u drugo, novo stanje postojanja. Sadašnje će prestati, ali neće i nestati, da bi započelo buduće. Nebeske sile će se pokrenuti da bi se učvrstile nove, vječne sile. Ljudska povijest, koja nam je uz lijepe trenutke priuštila i toliko bolnoga , prijeći će u novo i pročišćeno stanje. Smrt će biti zauvijek svladana. Neće više biti bolesti i nesreće. I svima će biti ponuđeno Božje spasenje jer će sve biti preobraženo po Isusu Kristu, onomu koji nam to objavljuje i koji će se na kraju vremena vratiti u slavi i moći. Ova poruka nas s područja osjetila odvodi u svijet vjere.
Ova druga poruka, poruka vjere o tome da zapravo kraj nije kraj nego samo novi početak, razlog je zašto se mi kršćani ne bismo trebali slušajući ovo evanđelje previše zamarati pitanjima kako će se to dogoditi i kad će se to dogoditi, nego bismo se trebali usredotočiti isključivo na traženje kršćanskog odgovora na pitanje onoga što će dogodi nakon toga kraja, bez obzira kako će se i kada će se to dogoditi.
Naš kršćanski odgovor na to pitanje nije i ne može biti cjelovit ako smo u traženju tog odgovora usmjereni isključivo prema prošlosti. Kristovo spasenjsko djelovanje koje se na neponovljivi način dogodilo u prošlosti je na otajstven način prisutno i danas, sada, po Crkvi kao zajednici vjernika i ono nužno mora biti usmjereno i prema budućnosti. U protivnom taj spasenjski događaj koji se dogodio u prošlosti za nas ima malo i nimalo smisla.
Naš kršćanski odgovor na to pitanje će biti nepotpun i ako ga živimo samo u sadašnjosti. Nije svijet nije počeo s nama. Nadamo se, usprkos svim ovim dijelovima trećeg svjetskog rata koje uočavamo i koji nas plaše, da s nama neće niti završiti. Zaustaviti naš kršćanski odgovor isključivo na sadašnjosti bi, zapravo, značio zaboraviti prošlost u kojoj se događaj spasenje već dogodio i ne biti usmjereni prema budućnosti u kojoj će se, za nas i svu stvorenu stvarnost, dogoditi njegovo konačno ispunjenje.
Naš kršćanski odgovor na to pitanje će biti, u konačnici, nepotpun ako smo usmjereni i samo prema budućnosti. Ne možemo imati budućnost, zaboravimo li da se događaj spasenja već dogodio i ne možemo ostvariti budućnost, ostanemo li pasivni u odnosu na konkretni povijesni trenutak koji nam je darovan i zadan. Jednostavno, nemamo pravo reći da nas se ne tiče ono što je bilo, a što je često uzrok ovom što jest, niti se možemo ograditi od onog što se danas događa kao da nas se to ne tiče, jer nas se i te kako tiče, i reći da nas zanima samo budućnost. Oni koji tako čine, koji nemaju prošlosti, koji se ne zanimaju za sadašnjost, nemaju budućnost.
Plodove Kristovog spasenjskog djelovanja, koji su dio naše prošlosti, i obećane budućnosti spašenih, koja je, nadamo se, i naša budućnost, potrebno je živjeti danas, ovdje i sada, u stvarnosti i okolnostima svog vremena i svog prostora, uključujući i to i različite dijelove „trećeg svjetskog rata“ na koje smo kao kršćani pozvani dati kršćanski odgovor. Taj odgovor je učiniti samo ono i sve ono što bi u našoj situaciji učinio Isus Krist. Želimo li učiniti ono što bi u konkretnoj situaciji sadašnjosti učinio Isus Krist, naša sadašnjost ne može biti odvojena od prošlosti i budućnosti. Naime, Božje spasenje koje nam je objavljeno u prošlosti, a čijemu se ispunjenju nadamo u budućnosti, mora se utjeloviti i ostvariti u sadašnjosti. Zato je naš kršćanski odgovor na izazove koje pred nas stavlja današnji evanđeoski ulomak, ali i vrijeme u kojemu živimo sa svim svojim izazovima, ispravan jedino ako svoju sadašnjost spašenih nadograđujemo na prošlosti, koja je istovremeno i povijest spasenja, i pri tom se otvaramo prema budućnosti, koja je budućnost spašenih u Božjoj vječnosti.
Sadašnjost, nadograđena na prošlosti i usmjerena prema budućnosti, za nas je milosni trenutak spasenja. Taj se milosni trenutak nastavlja ne bezbrojan niz takvih trenutaka koji su se dogodili prije nas koje zovemo povijest spasenja i povijest Crkve, ali on je i svojevrsni most, ne želim biti krivo shvaćen, prema onom neizmjernom nizu takvih trenutaka u budućnosti. I on se, taj naš milosni trenutak sadašnjosti, zajedno sa svim tim milosnim trenutcima od prije i od kasnije ulijeva u zajedničku budućnost, onu koju nam samo Bog može, ali i želi dati. Bog je, naime, onaj koji je s nama bio tijekom cijele ljudske povijesti i povijesti Crkve, čak i onda kad to mi nismo htjeli. On je onaj koji je na različite načine s nama i u ovom trenutku, danas i sada. On je onaj koji je s nama želi biti i ostati zauvijek, kako bismo i mi s njime i s bezbrojnim mnoštvom drugih prije i nakon nas, mogli biti i ostati zauvijek.
msgr. Mate Uzinić, biskup
