Ne možeš odvojiti vrijeme za sebe a da ga istovremeno ne odvojiš i za Boga.
U današnjem vremenu kao da sve i svatko pokušava oteti mrvice čovjekove pažnje i usmjeriti ih pravcu nekih svojih interesa. Toliko je nepotrebnih obaveza, besmislenih pritisaka i nevažnih ponuda koje se današnjem čovjeku na svakom koraku nude da je jako mnogo snage potrebno da bi se sve to ignoriralo i vrijeme uložilo u ono doista vrijedno i važno.
Kada izgubi čovjek vremena za sebe izgubi i osjećaj za sebe, izgubi i osjećaj za život, a onda mu život postane samo jedna navika, a on se počinje osjećati stranac u svom životu. Treba osjetiti trenutak kada se treba povući i stati na trenutak sa svojim Bogom u tišini. Puno manje bi tada bilo odustajanja od važnih ciljeva, puno manje konflikata sa drugim ljudima, puno više milosti i ispunjenja u malim i svakodnevnim trenucima života.
Ne možeš odvojiti vrijeme za sebe a da ga istovremeno ne odvojiš i za Boga. U tišini i molitvi počinješ shvaćati laži svijeta koje te uvjeravaju da moraš uvijek raditi više i više jer će u protivnom splasnuti tvoj osjećaj vrijednosti. Bog te čeka u tišini tvoga srca ne da mu nabrajaš molitve koje si naučio napamet ili ćeš ih pročitati iz nekog molitvenika nego da budeš s njime, da osjetiš njegovu prisutnost i da posvjestiš ljubav koju ti daje u svim trenucima tvoga života.
Ne možeš odvojiti vrijeme za sebe a da ga istovremeno ne odvojiš i za Boga. On je tu i kada ga ne vidiš i ne osjećaš, ali ti sebi trebaš posvjestiti njegovu prisutnost, ti sebe trebaš pripremiti na njegovu blizinu. Odvoji vrijeme za njega ujutro, navečer, kada god možeš tijekom dana da se tvoj život ne pretvori u bespoštednu jurnjavu u kojoj ne znaš ni gdje ideš, ni zašto tako juriš. Neka Bog bude tvoj svakodnevni putokaz i podsjetnik. Samo tako ćeš živjeti sretan i ispunjen život.
