Kako je za nas vjernike neophodno biti s Kristom. On je onaj koji je izvor svega dobra.
Udaljiti se znači prepustiti se beznađu i nesigurnosti. Zato nam je svima bitan svaki poziv koji upućuje Krist. Jer ako Bog poziva ima dobroga razloga za to.
Vjetrometina života dovela nas je do stadija u kojem u ovom ludom vremenu vlada moralizam nemoralnih pojedinaca kojima su puna usta sebe. Pa i oni koji imaju titulu znanstvenih moralista iza njih stoji jedno veliko ništa jer su zaglibili u svojem izmijenjenom moralu i moraliziranju prema drugima ne videći sebe.
Pred nama je zato danas otajstvo života na koje nas poziva sam Krist. Nad ovim pozivnom od ljudi nitko nema prvenstvo ni važnost. Jer na ono što Bog poziva postaje poziv zbog ozbiljnosti događaja. Više to nije samo neka ljudska djetinjarija i ludost ovoga vremena već ozbiljan znak koji ima snažne posljedice. Udaljenost od Boga stvorila je prostor Zlomu. Toliko se sve oko nas drastično promijenilo upravo zbog toga. Sve je više i više loših situacija. Toliko je prevladalo nezadovoljstvo. Sve više je naglašen govor mržnje ako nisi su istomišljenik. Protekcija zla i zlih djela dovodi do snažne nestabilnosti. Nesnalaženje i nedorečenost u svemu pa i u vjeri postalo je idealno je tlo za zastranjivanje i još veće udaljavanje od Isusa. Zato je ovaj poziv svima nama upućen jer nam je potreban i neophodan.
»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« Poziv koji snažno obvezuje sve. Nema onih koji su povlašteni niti onih koji bi mudrovanjima umanjivali svoje velike nevjere ma kojim redom bili obdareni. Kolika je samo tragedija da oni koji su pozvani pozivati na obraćenje u sebi nisu spremni na obraćenje. Samo zato jer im je dobro u životu. Usaljeni i usiljeni u svoje materijalne sigurnosti postavljaju sebe kao mjerilo propovijedajući sebe u svoj svojoj ne autentičnosti.
Od toga nas danas Bog želi i udaljiti. Od svega onoga što je postalo zamarajuće jer prošla su vremena. Najtužniji su oni koji su sebe zabetonirali u svoja prošla propala vremena od kojih je ostao samo gorak okus nevjere i izdaje novih Iškariota koji u osnovi idu putem smrti kako se nekad govorilo. Novi preporod u vjerni ne događa se u robovanju i nasilništvu nametnutih novih ideja. Vremenska deformacija ima potrebu iživljavanja u kojem nam nadobudni akteri nam neprestano govore kako morao u korak s vremenom a oni su zapravo zapeli u svojoj vremenskoj deformaciji. Nesnalaženje znak je samo da smo rekli Kistu ne i da više nismo s Kristom. Tako je to divno rekao otac Schwrc: “Crkva na Zapadu više nije atraktivna jer više ništa ne propovijeda, nema jasnu poruku. Pokušava imitirati svijet, a svijet kaže: tamo gdje ste vi sada, mi smo bili prije tri godine. Ako pokušavate od crkve napraviti disko, ljudi će vrlo brzo shvatiti da izvan crkve postoji bolji disko. Mi bismo trebali raditi ono što svijet ne čini, i što ne može činiti jer to nema: trebali bismo stvarati mjesta gdje ljudi mogu susresti Boga. Ne trebamo umjetne rituale, trebamo ono za što će ljudi reći: ‘Ovo je autentično, ovo je stvarno’.” No pred nama je novi karneval vremenskih kapsula koji svetinje pretvaraju u cirkus i teatar neostvarenih propalih političara i glumaca. Jer udaljeni od Boga takvi nemaju ništa za ponuditi osim koju onako senzaciju na romobilu ili biciklu.
Bog nam šalje otvoren poziv na koji postoji samo potvrdan odgovor. Dugoga nema. Ili, ili. „Jona prođe gradom dan hoda, propovijedaajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.«“
Pred nama stoji najdragocjenije što imamo a to je vrijeme. Kako ćemo ga i u što potrošiti ili protratiti ovisi o svima nama. Pred nama vjernicima stoji dar koji uvodi u život ispunjenja. Neka nas Gospodin nađe dostojne tog dara poziva na koji smo pozvani. Živjeti po snazi Božjoj i po Božjoj ljubavi. Neka nas Gospodin nađe dostojne ljubavi koja nam je darovana. A put kojim nam je krenuti nije lagodan već snažan. Obraćenje je novo rađanje. Porođajni boli u potpunom predaniju Bogu, postu i pokori. Pa neka nas nađe dostojne. Vjerne.
„Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.“
don Damir Bistrić
