„Učio ih je, kaže evanđelist, kao onaj koji ima vlast.“
Ljudski gledano Isus nije imao nikakvu vlast niti je imao pravo poučavanja s ijednog naslova. On u svom društvu i vremenu nije imao ni položaj, ni titulu. Pa ipak učio je „kao onaj koji ima vlast.“ I oni koji ga slušahu „bijahu zaneseni njegovim naukom.“ U čemu je njegova tajna? Isusova tajna je u usklađenosti između onoga što je govorio i onoga što je činio, u dosljednosti. On nije bio od onih koji su svoje iskaze mijenjali ovisno o trenutku i potrebi. Dosljedno je iznosio novi i snažan nauk koji, jer je bio nov i snažan, nije imao potrebu pozivanja na neke druge autoritete, poput Mojsija i proroka, nego je svojom logičnošću, ali i načinom na koji je iznošen, sam u sebi bio jesan i prihvatljiv svima.
Isusov novi i snažni nauk može se sažeti u ljubav prema Bogu radošću i jednostavnošću srca, a ne kao do tada strogim izvršavanjem zakonskih propisa, zatim u ljubavi prema bližnjima, koja se ne ograničava na one koji mogu uzvratiti, koji su blizu krvnom povezanošću ili, kao u slučaju koji navodi Apostol u ulomku iz drugog čitanja pozivajući nas na beženstvo i djevičanstvo, svjetovnim brigama koje se svode ne ono „kako da ugodi ženi“ i ono „kako da ugodi mužu“, nego se proširuje na sve ljude, bez obzira na sve naše razlike, uključujući čak i neprijatelje. Jedini preduvjet za ljubav prema bližnjima je njihova potreba da budu ljubljeni.
Isusov nauk je nov i snažan i zato što on nikad nije tražio svoju korist iz susreta s ljudima. Nikad ljudima nije želio nametnuti svoju vlast. Sve što čini je jednostavno njegova ponuda. I sa svojom ponudom svakom prilazi s poštovanjem i željom da vlašću koju ima oslobodi čovjeka od zla i učini ga sposobnim za dobro. U tome je tajna njegove vlasti i poštivanja koje se ima prema njemu. U tom se nalazi i njegova moć nad nečistim duhovima koji su mu se zbog toga pokoravali.
Koliko god da je Isusov govor oduševljavao mnoge koji su u njemu zbog njegove dosljednosti i sklada između onoga što je govorio i činio s pravom prepoznavali jednog od proroka koje je Bog obećao po Mojsiju, a s čime nas je upoznao ulomak Knjige Ponovljenog zakona koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, ipak je bilo i onih koji ga nisu prihvaćali, onih koje je njegov govor zbunjivao i uznemiravao. Činio im se nestvarnim, dalekim od uobičajenosti na koju su bili naviknuti. Mnogi su, kako ćemo moći čuti i tijekom ove liturgijske godine, znali reći: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 60). Ovima će se i danas mnogi pridružiti. To, međutim, nije dovoljno da bi se Isusa ušutkalo. On i dalje iznosi svoj nauk s istim autoritetom i istim dostojanstvom „kao onaj koji ima vlast.“ I to čini kao onaj koji poznaje čovjeka i njegove probleme, kao onaj koji se, svjestan svoje moći, ne želi zaustaviti pred moću zla.
Isus nije poput drugih učitelja. On je govorio kao onaj kojemu je Bog stavio u usta svoje riječi i dao vlast da govori. S istim autoritetom on govori i danas. Govori u svojoj riječi, ali i u riječi onoga tko tu riječ može autentično tumačiti. Na prvom mjestu među takvima je papa Franjo koji svojim jednostavnim, ali i dubokim porukama govori drugačije nego smo naviknuti, tako da su onim što on govori i kako govori, mnogi zaneseni, osobito izvan Crkve i crkvenih struktura, ali i mnogi, osobito u Crkvi i crkvenim strukturama, zatečeni. Osjećaju da je to tvrda besjeda, ponekad i s neobičnim usporedbama, koju je ponekad teško slušati. Pa ipak, sve se svodi na njegov ustrajan poziv nama kršćanima, a uz Dan posvećenog života u Godini posvećenog života osobito među nama kršćanima onima koji su se odrekli muža ili žene zbog onog „kako da ugodi Gospodinu“, da budemo oni koji govore i čine. I da između onoga što govorimo i činimo bude sklad. Da ne budemo, kako svojevremeno kaza papa Franjo u jednoj od propovijedi u svetoj Marti, poput paunova koji se zanose svojom vjerom ili mjehurića sapuna koji su lijepi, ali kratko traju, nego oni koji ljubav koju propovijedamo stvarno žive, u svim njezinim dimenzijama i na svim razinama.
I reče Gospodin Mojsiju: „Podignut ću im proroka između njihove braće. … Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim. A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom.“ Da ne bismo bili među onima koji će odgovarati jer nisu poslušali, trgnimo se i pokušajmo u svojoj svakodnevici čuti Božju riječ, uskladiti svoj život s tom Božjom riječju te tako i sami postati proroci, oni koji Božju riječ govore, ali i svojim dosljednim kršćanskim i/ili redovničkim i/ili svećeničkim životom svima koje susreću svjedoče njezinu djelotvornost.
Mate Uzinić, biskup, www.dubrovacka-biskupija.hr
