Čovjekovu bolest zvanu oholost koja ga prati od početaka i nikako da je iskorijeni do dana današnjega Isus svojom riječju želi danas osvijetliti i izliječiti.
On liječnik duše i tijela nudi nam lijek ovoj bolesti koja je u vjerničkoj poniznosti. A sve se ovo odvija na terenu ljudskog srca i pameti. Jedan takav oholi tip ulazi u hram, u crkvu na molitvu. Po zvanju i zanimanju farizej. On ide svake nedjelje na misu, ispovijeda se i pričešćuje, on opslužuje sve Zapovijedi. On cijelo kršćanstvo svodi na zapovijedi i zakone. Ipak Krist nije htio religiju zapovijedi, nego religiju duha i istine, religiju ljubavi. Farizej to svodi na nekoliko pravila. On se osjeća izravnat s Bogom kao svojim obveznikom. Farizej također misli da ima istinu koja mu služi da druge prosuđuje, prije nego li samoga sebe. On se ne doživljava niti smatra grešnikom. Uspravan, puca od samodostatnosti. I ravno pred oltar, u prvu klupu. Veli Bogu u molitvi: «Bože ne boj se, neću ti ništa. Samo da znaš. Nisam grabežljiv, a takvih je pun svijet. Nisam nepravedan a takvih je mnogo. Nisam preljubnik, a znam ja tko jest. Nisam kao onaj carinik koji je na dnu hrama, u mraku. Ja dajem redovito za crkvu, čak i više nego je potrebno, a koliko ti daju drugi. Došao u hram da mu Bog čestita kako je dobar. Valjda mu se još Bog trebao ispričati i zahvaliti na bratskoj opomeni. Stalno se skandalizira nad drugima. Prema sebi je nekritičan.
Svi nepraktikanti i mlaki u vjeri osjećaju u ovoj životnoj priči razdragani. S ponosom kažu, ja sam grešnik, ja nisam kao onaj farizej, ja ne idem na misu niti se dugo pričešćujem, nikada se ne ispovijedam, ja ni najmanje nisam dobar. Daleko od toga. Nažalost. Govoreći ovako deklariraju se kao loši farizeji. Oni se hvale. Zadovoljni su sa samim sobom i zahvaljuju što nisu kao drugi. Govore da su posljednji, ali samo zato da bi izgledali kao prvi. Daleko u dnu crkve klečao je carinik, pognute glave. Grješnik po profesiji i zanimaciji. Udarao se u prsa koliko je mogao i samo je izgovarao jednu rečenicu: „Bože milostiv budi meni grješniku!“ On ne okrivljuje nikoga. Vidi samo sebe. Svoje slabosti i svoje mane. Ni s kime se ne uspoređuje. Nema se kada baviti tuđim manama, ni grijesima dovoljno na svome srcu nosi toliko toga. Pozna on sebe najbolje. Otkrivajući neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe mijenja svoj život. Došao je po Božje smilovanje i oproštenje i samo za to moli. I zbog toga ode kući opravdan.
Kome Isus priča ovaj događaj. Rečeno je to odmah na početku odlomka: „Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu!“ Ovo je priča o svakome od nas jer nam pomaže da u pravoj istini vidimo sami sebe. Farizejski stav pred Bogom i više je nego prepoznatljiv u čovjeku današnjice. Stoji uspravan, pune uzdignute pompozne glave, pokazuje svoje uspjehe u životu i oko sebe. Za Boga je u toj priči jako malo mjesta. Možda malo u teoriji ali življenja zahvalnosti nema. Bog je često suvišan, smeta. Ograničava čovjeka u samoostvarenju slobode. Deru se i viču moderni suvremeni borci i spasitelji. I u ime te slobode čovjek sad robuje ljudima, strankama, vlastima, vlastitim požudama, novcu strepeći da ga ta sloboda ukopa. Ondašnji farizeji barem su priznavali Boga kojem treba položiti račun. Današnji ne vide nikoga doli sebe i svog uspjeha, a kamo li da bi uočio svoju grješnost i došao pred Lice Božje u hram! Ne trebaju oni Boga jer ne drže do njegova milosrđa i dobrote osim na jezičini kako bi opravdali svoj grijeh i pokvarenost.
Tko smije reći da nema farizeja i među nama u crkvi. Bez obzira jesu li se smjestili u vrh ili u dno crkve. Nije došao ili došla da se pred Bogom skruši prepozna svoju ljudsku slabost i nedostatnost i da se ispuni njegovom snagom i milošću nego da sebe pokaže da ih vide drugi. Ne prepoznaje sebe niti se traže u Božjoj riječi. Promatraju oko sebe farizejskom okom. O svakome sve znaju kakav je tko do zadnje kapi krvi. Dolaze u hram na molitvu ali se ne vraća opravdan svojoj kući. Ne mijenja svoga života ni svoje pameti jer po sebi kad se kroji šta će se mijenjati kad je dobar i nema što mijenjat. Na ispovijedi takvi uopće ne navodi svojih grijeha, nego započinje kako nije nikoga ubio, nije opljačkao, zapalio, oteo, on u stvari i nema grijeha pa mu nije jasno zašto se treba ispovijedat barem jednom godišnje kad oni eto nemaju što ispovjediti. Takvog je veoma teško potaknuti na kajanje, jer kako će se kajati kad nema za što.
Vlastita samoobmana i laganje samom sebi najveća je zapreka za iskren odnos s Bogom. Mi smo svake nedjelje ovdje pozvani da se ponašamo kao onaj skrušeni i raskajani carinik. Bogu se ništa ne može skriti. Njemu je svako ljudsko srce savršeno poznato. Zato ne možeš doći pred Boga i misliti da si bolji od drugih. Bog te poznaje bolje od tebe samog. Pred Boga možeš stati samo u pravoj i potpunoj istini jer te on prozire, do dna te poznaje. Zbog toga je najveće krijepost vjernika poniznost. Ako nema poniznosti, nema ni vjere. Možda imamo kršćansku ideologiju. Ogrtač praznih fraze i riječi ali ne i živu vjeru.
Stojeći pred današnjim Evanđeljem o farizeju i cariniku, dobro je postati svjestan da se u svakome od nas skriva i jedan i drugi. U različitim prigodama progovara jedan ili drugi. Kako je već rečeno, drugi je grešnik, ali je svjestan toga i kod njega su otvorene mogućnosti obraćenja. Kod prvoga je problem u samome njemu, jer on sam ne vidi svoje stanje. On se lažno tješi izvanjskim potporama. Njegovo srce drži zakone, a ne život i inspiracija. Ljudsko smirenje može biti istinsko ako dolazi iz dubine savjesti. Nikakva izvanjskost ne može čovjeka smiriti. Isusu je cilj da čovjeka dovede u stanje pročišćenja savjesti i novog rođenja. Tek pročišćena savjest otvara vrata našem istinskom opravdanju. Pravoj religioznosti je cilj smirenje i pročišćenje. Bog to svakome nudi, ako sami ne zatvaramo vrata njegovoj ljubavi i dobroti. “Nisam došao radi pravednika nego radi grešnika”. Svi smo mi grešnici, samo neki misle da nisu! Zato poput apostola Pavla zaživimo vjeru. Obrativši se Kristu, krštenje mu nije bilo izgubljena voda kao što je za tolike danas. Dopustivši Bogu da bude Bog njegova života. Osjetivši njegovu neizmjernu dobrotu i milosrđe naspram svoje nedostatnosti nikad se nije isticao niti druge prezirao. Zato je osjetivši blizinu smrti mogao reći: „dobar sam boj bio, trku završio vjeru sačuvao“. To je i naš put! I ne zaboravimo posljednju rečenicu današnjeg evanđelja koja nam je svima opomena: “Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.“
don Damir Bistrić
