Život bez Krista je prazan!

Radost uskrsnog vremena u sebi nosi veliko oduševljenje. No svako oduševljenje ukoliko nije ukorijenjeno na snažnoj istini vjere jako brzo splasne.

Ukoliko u nama nema žive vjere tada je sve oko nas svedeno na nekakvu prolaznost koju odrađujemo. I tako se i čini da oni koji se nazivaju vjernicima sve u životu vjere odrađuju. Sve im je postalo usputno. No to odrađivanje nam više odnemaže negoli nam pomaže. Zato je ovo vrijeme, premda u nama unosi dozu straha i neizvjesnosti pandemije, sveto vrijeme. Vrijeme je to koje više ništa ne sakriva. Kršćani su danas postali kao dugotrajne serije trakavice u kojima na kraju u teškim vremenima saznaš kakav je tko bio glumac. Kršćani su postali okrutni kako nikada prije. Svi se nazivaju kršćanima ali komentarima ne pokazuju da su kršćani. Sami pokazuju razinu svoje vjere i kako vjere nemaju i kako im je vjera površna u bilo kakvom obliku. Ali zato na sve imaju odgovor jer se u sve razumiju i svima moraju biti poklopac. Ovaj otvoreni raskol svima nama pokazuje koliko smo se samo odvojili od svojega izvora. A kad se udaljiš odvojiš onda sve postaje relevantno ravnodušno. Ovo ravnodušno kršćanstvo onda ima paroli sve može i ne mora. Bog u nama ne želi da se zaustavimo na tome. On nas uvijek očekuje više.

Zato danas i iščitavamo s kolikom snagom Barnaba pred apostolima svjedoči Pavlov susret sa Isusom i njegovo obraćenje i svu žar propovijedanja koje ga je snagom milosti zahvatilo. U našem vremenu uvuklo se mnoštvo toga u kojem je najlakše zauzeti stav u kojem sebe opravdavamo. Život bez Krista je prazan. Život bez Isusa je samo dobra varka u kojem sebe lažemo u svemu. Toliko je tih parola u kojima se svi samo pravdaju. Ja ne idem u crkvu ali sam dobar vjernik. Činim toliko dobra drugima ali nemam povjerenja u Crkvu.

No Ivan u današnjem ipak nam neke stvari pojašnjava.  „Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago.“ Naš život ako nije sjedinjen s Kristom onda je promašen. Ako ne činimo i živimo što je drago Bogu onda u nama nema ništa. I svaki put kad osjetimo tjeskobu svojeg života i strah s kojim se ne znamo nositi sve je to uzrok u tome što smo se udaljili od Boga koji je trs a mi loze. Ako nismo na trsu onda u nas ne može doticati životni sok milosti koji nam je toliko potrebit. Zato toliko među nama raskola. Kršćani ne žive dvostrukim mjerilima. Žive jedno a govore dugo. Ne možeš se nazivati Kristovim samo zato jer si kršten. No takvi obično su najzahtijevniji. Nema ih nigdje ali zato izvolijevaju. Gledaju samo na svoju paradu. Za njih su sakramenti crveni tepisi. Glazbeno scenske prikazi. Izvanjskost bezbožnosti. Sakramenti su im promocija, iživljavanje parade svoga statusa, igrarija u kojima se onda svemu ismijavaju i ponižavaju. Bog nikog od nas ne prisiljava na ništa. No ako smo ga odlučili slijediti nema više sjedenja na dvije stolice. Ono što nam je ostavio to se živi a sve ostalo je laž varka i smicalica za osobnu vječnu propast koja počinje ovdje i već sad. Bog nikoga ne tetoši niti ikome podilazi niti ima za to potrebe. No daje nam sve ono što ni jedan čovjek ne može niti obećati a kamo li ispuniti. „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.“

Nema privatnog kršćanstva. Nema privatnog tumačenja Božje riječi kako mi odgovara. To kako nam odgovara odvelo nas je na osobne sinodalne bezbožne putove u kojima smo se uvijek razočarali. I upravo jer zna da smo slabi i povodljivi na svijet i sve u svijetu i da se za nas zakači svako zlo danas nas Uskrsli Krist poziva na novi život povratka. Snažnijeg obraćenja kako bi smo živjeli radost vjere. Vjere koja se životom svjedoči. Danas malo zastanimo. Priznajmo koliko smo zastranili i koliko smo toga natrpali što kršćanstva nije dostojno. Dopusti danas da snaga Kristove milosne ljubavi krene tvojim životom da sve u nama obnovi i da onda kao loza potjeramo pupovima dobre vjere i Božanske ljubavi.

Nikada ne dopustimo da nas ništa zavarava. Ne prepuštajmo se opravdanju već pođimo u sakramentalni život pokore koji onda plodonosno svima nama donosi sigurnost u neizvjesnostima s kojima se svakodnevno susrećemo. Slijedimo svog Spasitelja. Vjerujmo svom Gospodinu i neka se mir i radost nastane u nama. „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.“ Tako neka bude. Amen.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

6 + 2 =