Biti dionikom otajstava Božjih čudesnih djela ostaje trajno zabilježeno u našem životu. Kada se jednom osvjedočimo da je Bog uz nas to nas iskustvo trajno podsjeća na velika djela Božja koja Bog čini prema nama.
Iskustvo prisutnosti Boga u našem životu tjera nas onda na život koji je trajni put obraćenja. No kao i sve u životu sve se jako brzo zaboravi. Svi mi imamo iskustvo duboke povrijeđenosti od onih kojima smo bili na raspolaganju. Ljudi olako zaboravljaju učinjeno dobro i uvijek se vraćaju i iscrpljuju dobrotu onoga koji im pomaže. Mnogi koji čine dobro ne traže zahvalnost. Oni koji su dobrostivi ne traže javno priznanje svojih djela već samo čovještvo koje ima onda srca i razumijevanja. Kaže naša stara poslovica: Sto puta učini, jednom nemoj i ne valjaš. Postoje doista ljudi oko nas koji su poput biljnih poluparazita i polunametnika. Takvima nitko ne valja. Takvima ništa ne valja. Oni koriste vodu i otopljene mineralne tvari od domaćina na kojeg su se namjerili. Samo iscrpljuju. Oni bi se bavili poljoprivredom ali nemaju svoga alata ali zato ga ima njihov susjed. Ostale smatraju bezvrijednima jer im služe kao sredstvo njihove potrebe. Takvih proračunatih je mnogo u svim granama društva. Lakše je kod onog koji ima uzeti pod izlikom da im treba ne pitajući trebaju li ti isti alati domaćinu. I ako ne učiniš onda ne valjaš. Provjerava se tada porijeklo imovine kupljenog alata. Blati te se na sve strane samo zato jer nisi dao kako on hoće. Danas mu treba tvoj traktor, sutra mu treba tvoja sijačica, treba mu i tvoja pumpa za navodnjavanje, sve mu tvoje treba ti imaš i zato što imaš nevaljaš ali kao moraš mu dati. Čak će se pozvati i na kršćansku dobrohotnost i milosrđe. Zar te je tako naučila Crkva. A iza leđa će govoriti o tvojoj rastrošnosti i uloženom u nepotrebni alat koji ne znaš ni koristiti a ti nikako da dođeš do svoga.
Ništa drugo nije ni na planu duhovnosti. Jer tamo gdje je materija postala važnija od ljudskosti iselio se Bog. Slušajući Božju riječ današnje nedjelje svjesni smo da je to uvijek tako bilo. Čovjek je nezahvalno biće. Izabrani narod, izbavljen iz neslobode, oslobođeni od ugnjetavanja i iscrpljivanja, ne razmišlja niti o slobodi niti o budućnosti. Malo vrućine i teškog puta odmah ih je obeshrabrilo. Misli lete na egipatske lonce: „O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!“ To je ono što čovjeka i današnjice trajno kopka. Uvijek ima onih koji kažu „u naše vrijeme“. Kao da im je bilo bolje. Lijepo kaže još jedna naša poslovica: Čuvaj se hvalitelja prošlih vremena. Svi nekako čeznu za loncima obilja u kojem su bili poluparaziti. Tada je bilo lakše. Sve je bilo svačije a najviše moje jer drugom nije potrebno. Iza kulisa ravnopravnosti stajali su oni koji su bili ipak ravnopravniji.
Duh koji se u čovjeka ušuljao je duh kukanja. I tko to kuka obično onaj koji ima ali mu je uvijek malo. Gladni i danas šute u svojoj potrebi. Čuvajmo se onih kojima su draži lonci puni mesa i kojima je njihova proždrljivost smisao života u ugnjetavanju i ponižavanju drugoga. Kršćanin se mora razlikovati od ovog svijeta. Ne da bi ga se ponižavalo već da čuva dostojanstvo koje je primio od onoga koji je životvorac. Pavao zato u poslanici Efežanima lijepo veli: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.“ To je poziv kršćaninu današnjeg vremena. Previše smo se suobličili novom poganskom svijetu. Olako prihvatili njihove modele života. Ostavili smo se zdrava nauka a prigrlili smo ono što ne valja. Štujemo kultove zla koji nas odvlače u beznađe. Klanjamo se idolima i predajemo im svoje živote.
Danas Isus Krist želi da se spomenemo onih čudesa koje je On činio u nama. Ponovno nas vraća da iskustveno prođemo putem njegove ljubavi. Onaj koji je jednom osjetio Božju blizinu, onaj koji je upoznao Božju dobrotu ostaje mu kao miris jutarnjeg kruha koji ispunja dom i poziva na objed. Bog se ne želi nametati. On nikada ne čini prisile. Nikada nas ne uvjetuje. On stoji pored nas da zagrabimo vode milosti i da ispunimo naše živote onim obiljem koje razdaje. Kao što je On kruh života na nama je da postanemo taj isti kruh koji se razlomljen daje. To je istinski kruh života od kojeg se ne može ogladnjeti, kruh svetosti i blagoslova. Povratak onom koji ima život tada ima snagu poboljšati naš život. Da, u nama postoji dobrota, to je neupitno i vidljivo. Toliko je te dobrote da se razdaje i olako svatko iskorištava tu dobrotu. No nije važno, čini dobro, kaže majka Terezija. No nedostaje nam ponekad domišljatosti. Gledanja onih u velikoj potrebi. Poput Krista nastojmo prepoznavati one koji su doista u potrebi. Znamo ljude oko sebe, u svom kvartu, u susjedstvu, koji danas neće jesti, skuhaj i odnesi, podjeli. Znaš da neka obitelj nema za školske knjige ili pribor svojoj djeci, daruj stare još upotrebljive.
Doista, dobrota je domišljata i ima mnoštvo lica. Dobrota je odraz neba. Svetost koja je vidljiva. To je onaj kruh o kojem govori Gospodin. Nikada ne zaboravite živjeti sakramentalno. Oni koji blaguju kruh života imaju život u sebi. Svaki onaj koji se zaklinje na ovo i ono, a ne živi sakramentalno nema ništa. Ništa što je dano iz suviška nije ni blagoslovljeno. Samo ono što je od sebe i svoga podijeljeno od svoje neimaštine ima učinke svetosti. On je kruh neba. Kruh od kojega se ogladnjeti ne može. On je mana koja nas trajno podsjeća na veliku Njegovu brigu za nas. Danas se zavalimo na dobroti onima koji su nam omogućili da ovom zemljom hodimo časno i ponosno. Njihova žrtva dajući vlastiti život za našu slobodu nikada se ne smije zaboraviti. Za njih smo dužni ovaj komad raja koji nam je darovan od Boga učinit bolji svijetom. Neka nas prati dobrota Božjeg mira koja unosi smisao i radost života.
Don Damir Bistrić
