Živimo u vremenu kada se propagira mulrikulturalnost, pluralizam vrednota. Sve je stavljeno na dimenziju relativnosti. I uporno se želi stvoriti jedno ozračje koje u biti ima samo jedno za cilj stvoriti novo obličje društva.
To novo lice društva negira ponajprije svoje korijene a najveća smetnja su korijeni vjere. Tako je sve oko nas svedeno na vladavinu prava bez prava u kojem nema nikakve pravednosti. Svatko to od nas osjeti na svojoj koži u svojem životu u kojem se očituje svekolika naša nezaštićenost premda su svima a osobito nekim udrugama usta puna prava i pozivanja na zaštitu ali samo onih koje su one označile da su podobni. Svjedoci smo iz dana u dan barbarizma u kojem se pokušavaju ukloniti križevi ili pak spomenici svecima jer to iritira kao određene skupine i umanjuje se sekularnost. Tako sve oko nas ima svoje nove kanone ponašanja. Čak se određene kao intelektualne skupine hvale svojim uspjesima iznoseći napretke koji se postižu uklanjanjem vjere iz života i društva. No kako se vjera udaljila i od društva i od čovjeka nastalo je novo razdoblje u kojem farmakoterapija sve više ima svojih klijenata. Pa i sami podatci kojim barataju državne statistike kažu da i naše društvo najviše koristi lijekove za smirenje. Napredne tehnike, napredno društvo, pluralizam vrednota ali na terapiji. Odvojeni od prirode zatvorili smo se u svoje betonske košnice i postali potpuno nesigurni, anksiozni i isfrustrirani. Upravo da se ne bi dogodilo da se prepustimo ovakvom teškom životu prepunom dijagnoza danas nam se nudi zaokret za život. svatko je od nas vješt u svojim procjenama.
Svatko danas jako dobro barata u prezentiranju svojih problema. Na riječima smo iznimno jaki. I kad nas netko sluša slušatelj zadobije dojam sigurnih jakih i poduzetnih naprednih kreativnih ljudi. No nažalost sve ostaje na riječi. Riječi koja nas uvijek demantira. Jer iza nje ne stoji niti zdravi stav, niti trud kojim bi riječi popratile djela. To se očituje u našoj vjeri i vjerničkoj praksi. Danas se Crkva promatra kao organizacija u kojoj rade službenici i birokrati. Nije to samo pogled izvana već i iz samog nukleusa vjerničke zajednice predvođene ponekim modernim pastirima kojima se s takvim stavovima otvara ogromna medijska pozornost. Takav stav onda zatvara samu bit i poslanje Crkve koja je u služenju i u vjernom i vjerodostojnom naviještenju radosne vijesti. Službenici i birokrati odrađuju svoje poslove bezdušno i nezainteresirano opterećeni svojim primanjima s kojima se zatvara izvornost poslanja Crkve na svetost ali i na mučeništvo. Zato današnja čitanja koja su nam stavljena na razmatranje ne žele nas odvući od žiže životnih problema.
Današnja čitanja potiču nas na obnavljenje onoga iskustva vjere koji smo stekli i koje nas označuje i određuje kao Kristove vjernike. Nažalost birokratska vjera je vezana za obavljenje čina i sakramenata. Tako u toj neizvjesnosti potrage za dokumentima koji su nam neophodni kako bi ostvarili svoj vjernički život izjednačavaju nas sa cjelokupnom birokracijom koja nam je potrebita pa i za najbanalniju potrebu u našem životu. To od nas Krist ne traži. Danas sveti Pavao u poslanici Galaćanima upravo nas želi osvijestiti i osloboditi od birokracije podsjećajući nas na ucjepljenost u Krista. Biti kršten, biti kršćanin znači biti obučen u Krista. Krist tada snažno obilježava cjelokupno naše biće i život. Ta obučenost jest novi život u kojem smo postali Božji sinovi i kćeri a međusobno braća i sestre. Obučenost u Krista dokida sve što čovjeka dijeli. Dokidaju se sve razlike u rasi, naroda, društvenog sloja, spola. U Kristu zadobiva se jednako dostojanstvo, jednaku vrijednost, jednaka prava, jednaki poziv na svetost. To je ono što pruža Krist. Sloboda koja nema granica jer je ucijepljena u najveći izvor ljubavi. Samo s ovakvim životom moguće je stjecati plodonosno iskustvo u kojem se povezujemo s Bogom kao izvorom života. Udaljeni od ovog iskustva i života danas nam se postavlja pitanje koje je sam Krist postavio svojim učenicima. Ovo pitanje za svakoga od nas je neophodno. Odgovor na njega zapravo nas određuje. Zagledani u sebe i svoj život iskreno odgovorimo sebi na Kristov upit. „Što govori svijet, tko sam ja?“ Nažalost naši odgovori neće pratiti ono iskustvo koje imaju apostoli. Danas se i samog Krista omalovažava. Prije par mjeseci jedna vjeručiteljica dok je imala sat vjeronauka u jednoj naprednoj vjerskoj zemlji izjavila je da je Krist kopile. Na temelju nekih beletrističkih izdanja Krist je preljubnik, tajno oženjeni guru, varalica i lažljivac. No lakše je svoju vjeru podložiti beletristici nego li evanđelju. I upravo zbog danšnjih laži koje se plasiraju mnogi će reći da Isus nije povijesna osoba, da nije nikad ni postojao. To svijet govori danas o Kristu. To što svijet govori o njemu gotovo ga i ne interesira. Jer svijet ga ne upozna. Zato postavlja pitanje onima koji s njim svaki dan žive. Postavlja pitanje onima koji su ga svaki dan gledali. S njim obilazili krajeve judejske. S njim jeli i pili. S njim živjeli i proživljavali i progonstva i poniženja. Bili uz njega uz divna djela Božja kao dionici čudesnih znaka, ozdravljenja, oživljenja i milosrđa.
„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Ovo pitanje od svakog od nas traži konkretan i jasan odgovor. Odgovor koji se temelji na iskustvu života. Ne onoga što bi mi htjeli da je On već što imamo u sebi kao iskustvo vjerničkog zajedništva s Bogom, Isusom Kristom. Kroz mnoge nam je nevolje proći. Siguran sam da prepoznajemo Isusa Krista kao svoga spasitelja i otkupitelja. Da ga prepoznajemo kao onoga koji nas ljubi i koji nam otvara novost života koja je neprolazna. Nemojmo se bojati osuda ljudi. Snažnom vjerom slijedimo njega koji ima snagu sve učiniti boljim i blagoslovljenijim. Naše je poslanje veliko i pred Bogom odgovorno. Ako i samo jednoj osobi otvorimo vrata vjere i učinimo je sretnom tada je naše poslanje ispunjeno. Vjernici su slika Crkve. Svaki dan nam je darovan za novi početak. Ne vodimo se s tim što bi moglo biti već učinimo ono što nam je povjereno dijelimo Kristovu ljubav i uljepšajmo ovaj svijet svojim spasiteljem. Jer on je onaj koji želi spasiti svakoga i donijeti u svačije srce mir i blagostanje koje nema zalaza.
don Damir Bistrić
