Nakon svetkovine Svih svetih slavimo spomendan svih vjernih mrtvih – Dušni dan. Iako je ovaj dan uvriježeno nazivan kao dan mrtvi mi danas se spominjemo svih vjernika koji su prešli prag nade i iščekuju zajedništvo sa milosrdnim Ocem.
Čovjek ovog doba boji se smrti. Smrt kao nepoznanica ostavlja neizvjesnost i prazan prostor ukoliko čovjek nema uporišta u vjeri. Zato je sve oko nas podređeno nekim drugim oblicima u kojima bježimo od realnosti pokušavajući što više se okupirati svim i svačim. Svi shvaćamo svoju prolaznost. Svatko od nas svjestan je kako je smrt stalna. Ona nas okružuje. Sveprisutna je. Samim rođenjem usmjereni smo prema njoj. Ona je za vjernike naš vrhunac života. Ovom smo svijetu darovani kako bi proslavili Boga. Kako bi nastavljali njegovo divno djelo stvaranja surađujući u ljubavi koju nam je ostavio.
Za nas vjernike kršćane smrt nije nešto lako prihvatljivo, nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ona je i za nas užas, muka, jer je ona takva bila i za samog Boga Isusa Krista. Krist je također osjetio sav užas i muku smrti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.“ Kad god se nađemo suočeni sa smrću s pravom se užasavamo. Postavljamo stotine pitanja jer i sami ćemo jednom morat prijeći prag smrti. No Riječ Božja pruža nam jedan drugi pogled na smrt, a to je Kristov pogled. Užas smrti može postati blagoslov ako smrt shvatimo onako kako nas Isus poučava. Ako smrt shvatimo kao napuštanje sebe i svoje samoće, napuštanje koje nam omogućuje zajedništvo s drugim, a time i novi život. „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo tvoj slavni dolazak iščekujemo“
Ovo je otajstvo naše vjere. Okvir u kojem se odvija sav naš vjernički život. Doista smrt i umiranje prekid je tjelesnog života. Dijeljenje duha i tijela. Duša iskra Boga u nama odlazi pred lice Gospodinovo a tijelo polažemo u zemlju gdje čeka uskrsnuće, preobrazbu o Gospodinovu slavnom dolasku koji iščekujemo, kad će duša i tijelo ponovno bit ujedinjeni, preobraženi i u odnosu vječne ljubavi prema svom Stvoritelju. Gdje ćemo licem u lice gledati slavu Božju i biti dionici istog blaženstva. Gledajući iskreno ovo fizičko umiranje tijela i nije neka tragedija. Porazno je to naše tijelo ima svoj vijek trajanja i svoju svrhu. No postoji jedna druga tragedija koja zahvaća i ubija čovjeka a to je duhovna smrt. U srcu, u duši smo mrtvi, umrtvljeni, bez ljubavi trčimo za životom a nikako ga ne sustižemo, gubimo ga iz ruku. Samo onaj tko se dadne „uhvatiti u mrežu Gospodinove ljubavi“ zapravo živi takav nikad ne umire. Tko ne ljubi, tko ne zahvaća iz ovog milosnog izvora taj je već umro i prije fizičkog umiranja. Umiremo onog trenutka kad u nama umreljubav.
Gospodin nas uči da iza nas ostaje samo ono malo dobra što smo učinili iz ljubavi. Samo je to vrijedno u Božjim očima i po tome će biti prosuđivan naš život pred licem Božjima a sve drugo je bezvrijedno nepotrebno.
Bog je ljubav koja pokreće i nebo i zvijezde, pa kako ne bi ljudsko srce. Tko se dadne njime pokrenuti blago njemu i njegovu životu i ovdje i u vječnosti. Taj život je uvijek nov i nikada ne umire. Tada se postaje dionikom stvarnosti koju nam Isus obećava: Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za nas od postanka svijeta.“ Neka i nas pokrene i oživi Božja ljubav koja sve čini novo. Tada naši kršćanski sprovodi neće biti običaj, odrađeni obredi. Ma kako god lijepo izgledao i zvučao neće ostati besplodan i jalov već za nas nazočne postaje slavlje života i ljubavi kojim me Bog u Isusu Kristu grli i ljubi i poziva na novost i puninu života. Kod smrti i umiranja toliko smo usredotočeni na samu stvarnost umiranja, na samu smrt. Jednostavno naši koraci postanu zakočeni, umrtvljeni smrću, strahom, ovija nas tama beznađa. Među sobom komentiramo kakva je bila nečija smrt. Je li bila teška, je li se netko napatio kod umiranja ili je bila jednostavna, lagana. Čak i mi vjernici nekako samo na toj stvarnosti zadržavamo svoj pogled, svoje misli i razmišljanja. Teško se odvajamo do njih. Božja riječ nas poziva na nešto drugo da uzdignemo svoj pogled prema Bogu, prema vječnosti, prema životu.
Cilj našeg zemaljskog življenja nije smrt i umiranje, nije zatvoreni grob i točka. „Naša je domovina na nebesima; odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.“ Stoga nam evanđelje ne govori o pripravnosti za smrt, nego o pripravnosti za susret s „Gospodarom“, s Isusom Kristom. Krist dolazi naglo i neočekivano, jer smrt za čovjeka uvijek dolazi naglo i neočekivano, ne znamo ni dana ni časa. Pripravni i budni ćemo biti za smrt, a time i za Isusa Krista, ako budemo ljubili Isusa Krista: „Svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameću svojom.“ Tada ćemo tim rasplamtjeli ognjem Ljubavi ići ususret svojoj tjelesnoj smrti kako bismo susreli Krista licem u lice. Tada nas smrt i Krist neće zaskočiti poput kradljivca.
Dvije evanđeoske slike nam pomažu da shvatimo što znači biti budan. Opasani bokovi slika su zauzetosti. Tko je opasanih bokova taj radi, radi na svom duhovnom životu. Trudi se oko dobra u sebi i oko sebe. Krist ne želi da prolazimo ovim životom raspojasani, bez svrhe i cilja, od danas do sutra, nezainteresirani nego opasani ljubavlju, dobrotom. Zauzeti oko dobra i vlastita spasenja. No nisu nam dostatni samo opasani bokovi pripremite i upaljene svjetiljke. Dopustiti Bogu da nas prosvijetli svojim svjetlom. Prihvatiti Božje misli u svome životu i čuvati ih kao najveću dragocjenost. Upaliti svjetiljku vjere u vlastitom srcu i životu. Rasvijetliti tamu vlastitog groba u koji smo se zakopali i prije tjelesne smrti.
Neka svima nama današnji Dušni dan ali i svaki sprovod bude poticaj da promijenimo svoj vlastiti život, da opasanih bokova i upaljene svjetiljke iz dana u dan živeći na zemlji sve više žudimo za trenutkom susreta s onim koji je Alfa i Omega, Početak i svršetak svega, koji sve čini novo, koji će žednome dati s izvora vode života zabadava. Neka se naše molitve danas sliju za naše pokojne. Zahvalite im se za sve što niste uspjeli dok su bili s nama i usmjerimo svoje srca da nas Bog sojom ljubavlju pripravlja za vječni život za vijeke vjekova.
don Damir Bistrić
