Prorok Amos je bio prorok koji je bez imalo okolišanja upozoravao na nepravde, korumpiranost i religioznu prijetvornost ljudi svoga vremena. Njegove su riječi smetale i vjerskim i građanskim vlastima u Betelskom svetištu i u gradu Samariji.
Kazna za njegovu iskrenost bila je progonstvo iz izraelskog kraljevstva: „Odlazi vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje propovijedaj!“ Ako baš želiš govoriti istinu, govori je, ali negdje drugdje. Amos, međutim, odgovara da ono što on govori, njegovo proroštvo, ne ovisi o njemu jer on nije želio biti prorok nego stočar, nego o Gospodinu koji ga je uzeo od stada uz riječi: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!“
Slično se dogodilo i s dvanaestoricom o kojima govori evanđelje. Svi su oni imali druga zvanja i zanimanja, drugačije životne planove. Nitko od njih nije želio postati propovjednik. Ali susreli su Isusa. I Isus je bio onaj koji ih je, „dajući im vlast nad nečistim dusima“ dozvao i poslao ih „dva po dva“ bez ičega materijalnog izgoniti zloduhe, propovijedati obraćenje i pomazivati nemoćnike. To su isti oni kojima će Isus u prigodi svog uzašašća ponoviti isto poslanje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15) i koji će to poslušati: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16, 20).
Zahvaljujući ovome njihovo propovijedanje je stiglo do nas. Službeno smo ga prihvatili u onomu trenutku u kojemu smo postali kršćani. I istovremeno s prihvaćanjem tog propovijedanja, postali smo i sami oni koji su, svako od nas na njemu svojstven način, dobili isto poslanje, poslanje da idemo „dva po dva“ i propovijedamo evanđelje svemu stvorenju. Da bismo, međutim, mogli izvršiti to poslanje nije dovoljno to što je evanđelje došlo do nas i što smo ga prihvatili. Potrebno je i to da ta evanđeoska poruka zahvati naš život. Ovo zahvaćanje u naš život ima dvije dimenzije. Prva se odnosi na način na koji se shvaća svijet, ljudsko postojanje, Bog, smisao itd., a druga se odnosi na način na koji se to što se shvaća živi u konkretnom životu. I jedna i druga dimenzija su neophodne da možemo reći da smo mi kršćani i da kao kršćani možemo biti ne samo primatelji evanđeoske poruke, nego i njezini prenositelji onima kojima nas Bog šalje, a on nas šalje svima.
Drugo današnje čitanje, riječ je o ulomku iz Poslanice sv. Pavla apostola Efežanima, govori o tom kršćanskom shvaćanju svijeta. Ukratko se to kršćansko shvaćanje svijeta na temelju ovoga teksta može sažeti u jednu jedinu rečenicu, a ona glasi: Bog nas je sebi izabrao prije postanka svijeta, u ljubavi nas je predodredio za posinstvo i pokćerinstvo, a zbog čega je na svijet poslao svoga Sina postavljajući ga u središte sve stvarnosti. Ovu istu poruku Drugi vatikanski sabor ovako sažima: „Misterij čovjeka postaje jasan jedno u misteriju utjelovljene Riječi. (…) Krist, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. (…) Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda. (…) U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: ‘Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i na zemlji’“ (GS 22 i 45).
Nije lako razmišljati na ovaj način i ovu istinu o Bogu koji nas ljubi od postanka svijeta i koji nas želi ljubiti svu vječnost, a za što nam je darovao svoga Sina, prihvatiti u svom životu. Osobito je to teško kad nam se život na zemlji i ne čini usklađen s tom vječnom Božjom ljubavlju. Još teže je, međutim, tu poruku prenositi drugima u svijetu i vremenu u kojem ljudi radije žele čuti laž nego istinu, kao u Amosovom slučaju, svijetu u kojem nema mjesta za proroke i propovjednike. Zato je, da bismo nadvladali te poteškoće i u jednom i u drugom smisli, uvijek ponovo potrebno zastati pred porukom Isusovog evanđelja promatrajući to evanđelje u njegovoj cjelovitosti kao ono što Isus nudi najprije nama, a onda, nakon što ga mi prihvatimo, a to trebamo činiti svaki dan ponovo, što po nama, kao životnu poruku tako važnu da se o njoj ne može i ne smije šutjeti, želi ponuditi i svima drugima. Jer mi, mi kršćani, mi Crkva ovog povijesnog trenutka smo, kao Amos i apostoli, oni kojima je prvima upućena Božja riječ, ali smo i oni koji su „poslani“ među ljude svoga vremena da ih pozivamo na obraćenje, ali još i više od toga da iz ovoga svijeta u ime Isusovo izgonimo zloduhe i liječimo svaku bolest i nemoć, dok svojim riječima i osobito svojim životom svjedočimo Isusa Krista i njegovu vječnu poruku spasenja o kojoj, bez obzira je li to početno želimo ili ne želimo i kakvi su naši životni planovi, nemamo pravo šutjeti.
Mate Uzinić, biskup, Izvor: www.dubrovacka-biskupija.hr/