Čovjek se ostvaruje kroz poniznost i služenje!

Danas je sve svedeno na uspjeh. Svatko mora uspjeti u životu. Naša nadanja su uvijek prema onom što očekivamo i uvijek su naši uspjesi podređeni moći kojoj težimo. Mogli bi smo reći da je neophodno u današnjem vremenu imati status koji proizlazi iz priznavanja drugih.

Podložni smo životu koji diktira da je važno pošto poto ostvariti se u imetku ili pak statusnoj ljestvici. Diktatura posjedovanja je iznjedrila da je ono što je vrijedno bezvrijedno. Svatko ima pristup i mogućnost od sebe stvoriti nešto i nekoga. Poplava lakih zvjezdanih padalica omogućuje nam vidjeti sve strane što je čovjek spreman učiniti za svojih par sekundi na zvjezdanom nebu poznatih i važnih.  Javna izloženost traži nove žrtve jer sve od jučer je već stara vijest. Ono što je interesantno nekoliko dana kao predmet rasprave cijele nacije ubrzo se zaboravlja. Ono što je dobro polagano tone u zaborav a afere postaju samopromocija onih koji zadržavaju snažne reflektore fokusa na sebe jer im je prošlo vrijeme zvjezdanih statusa.

Doista živimo u okrutnom vremenu u kojem će se sve učiniti poradi uspjeha. Mnogo je onih koji sebe prezentiraju kao uzvišene moralne vertikale opijeni vlastitim principima kako bi ponižavali druge i na taj način se uzdižu prema svojim imaginarnim tronovima uspjeha. No sve je to kratkog vijeka i sve se lako pročita u nekoliko redaka. Svatko tko misli da se preko slomljenih ljudi dolazi do uspjeha i moći uvelike se vara.

Danas u evanđelju imamo interesantnu situaciju. Sinovi Zebedejevi zovu Isusa postrance ne bili ga upitali o svojem statusu. Oni su ipak njegovi prvi rođaci. Njegova braća. Majke su im sestre. Uzimaju sebi za pravo iskušavati Njega da li je spreman iskazati svoju rodbinsku ljubav. Doista i mi imamo iskustvo ovoga što danas ištu Ivan i Jakov. Nakon što završi preslagivanje poslije izbora odjednom svi imaju rodbinu koja ih dobro smjesti oko sebe s lijeva i s desna. Iskustvo nam je veliko i ne zaobilazno. Svatko tko se dočepa moći odmah je dobra udavača. Tada se otvaraju sve perspektive. Vlast i moć udaraju u glavu. Nije važno sve što vlast i moć dotakne odmah sve iskvari. Ništa nije imuno. Davno je već naša stara mudrost rekla: „Daj mu vlast pa ćeš vidjeti kakav je“. Sve je dobro dok taj osjećaj moći nad nekim ne uđe u čovjeka. Tada se vidi sva skrivenost od diktature do patopsihologije. Doista može nam se činiti da nitko ne poseže za moći kako bi pomogao drugome već kako bi suvereno vladao nad njim. Zato je sve ono što se želi uvijek poradi sebe a drugi su tu samo usputni. Brutalnost velikih vođa samo su nam pokazatelj kamo život može završiti sa svim posljedicama koje i mi osjećamo na svojim ramenima. Svugdje je uvučen ovaj nezdravi duh. Ne postoji ni jedna institucija koja je imuna na modele današnjeg vladanja. Da ovakav model nikome od nas nikada nije dobar toga smo svjesni. Svi nekako izražavamo svoje nezadovoljstvo. Ali se nikako ne odlučujemo za no što je ispravno. Mijenjati sebe jer nam to otvara mogućnost i novog shvaćanja života i življenja.

Apostoli su molili Isusa: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ A on će im: „Što hoćete da vam učinim?“ Oni mu rekoše: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ Iako ovo izgleda pomalo prepotentno od Ivana i Jakova no valja se upitati zar i sve naše molitve ne sliče ovakvom dijalogu dok Bogu iznosimo svoje želje. Naše molitve više sliče kaosu koji prevladava u nama negoli pravim potrebama.  Stoga danas otvorimo svoja srca pouci koju Krist daje. I mi kao vjernici imamo želju biti sa svojim Bogom u njegovoj blizini kad nam je u životu teško. Ostalim danima naše su molitve prizemne ili izostaju. Vezane su za ovo zemaljsko. Ponekad su više uvjetovane. No Bog nije rekao molite pa će te dobiti, već vjerujte i dat će vam se, kucajte i otvorit će vam se. Naš život kao vjernika pozvan je odisati otvorenošću Božjoj volji. Tada je svaka molitva vjere uslišana. Pa i ona najteža za nas ljude ne moguća. Ostavimo se iskušavanja Božje dobrote jer doista znamo se ponašati kao napasnici stavljajući Njemu pogodbe ako si Bog onda ćeš mi učiniti to i ono. To nisu stavovi vjernika. Bahatost nas udaljava od Boga. Naš poziv je služenje.  „Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ Oni mu rekoše: „Možemo.“ A Isus će im: „Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.“

Isus nas odvlači od sebičnosti i želi da se upućujemo služenju. Kroz služenje i poniznost čovjek se ostvaruje. Njegova ljubav nam stoji na raspolaganju da u otvorenosti srca zadobijemo milost neba. Vidimo da ljudi pa čak i apostoli traže moć u smislu vladanja, no Isus otkriva snagu služenja. Služenje svladava sve moćnike i vlastodršce. Služenje uništava oholost jer ne može se služiti u bahatosti. Dok ljudi idu za trijumfom, dotle Isus nudi ljubav i uzdiže ljubav iznad svake časti i vlasti. Čeznimo za višim darima. Otvarajmo svoja srca Bogu. Molimo za one koji se žele posvetiti u služenju ljudima da služe u poniznosti bez zadrške. Krist nas želi otvorene njegovoj milosti. Neopterećene. Zauzmimo se za sebe. Ostavimo se bahatih molitava koje nas unesrećuju i pokorimo se Njegovoj ljubavi koja se dariva u obilju. Neka nas svemogući Bog i dalje poučava i vodi da u kraljevstvu njegovu u zajedništvu sa svima svetima naše veselje nikada ne prestane.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 7 = 3