Cvjetnica nas poziva da dopustimo Isusu da ponovno svečano uđe u naš život!

Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje“! “Hosana u visini“! S ovim usklicima veselja započeo je Isusov i naš Veliki tjedan. Radost, muka, ljubav i izdaja.

Sve se to dogodilo u Jeruzalemu i sve se to sada ovdje, sažeto u liturgiji Cvjetne nedjelje. Svako vjerničko srce jest Jeruzalem. To mjesto gdje se Krist svečano uselio u trenutku našeg krštenja no ujedno i mjesto gdje je pravi Bog i pravi čovjek doživio zloću i bijedu iskvarenog ljudskog srca: „Krv njegova na nas i na djecu našu“. Ovaj svijet u kojem prevladava relativizam Gospodinova muka će se samo promatrati kao dio običaja. Nosit ćemo poput Jeruzalemaca grane masline i palme no nećemo postati svijesni onoga što one zapravo znači. Doista nam je potrebna promjena, korjenita katarza, mijenjanje načina na koji pristupamo Bogu Isusu Kristu. Svaka maslina, svaka palma je naše klicanje i susret s Bogom ali ne zaboravimo i snažan užasni raspni.

Današnji čovjek nije spreman na poniženje, ni na svjedočenje vjere. Zato se otima kako će drugom nanijeti zlo. Isus pravednik, dobri čovjek, kao da nema mjesta u ovome svijetu. Poboljšanje u dobroti ide jako sporo. Zar je potrebno da se dogodi ili događa vrhunsko zlo i to nad Pravednikom pa da tek tada ljudi uoče svoje zloće? Izgleda da smo još i danas na tome stupnju svijesti. Ostavimo se svojega lošeg života. Danas se poklonimo Gospodinu ali ne samo koljenom već prije svega srcem. Krv Njegova je proliverna za nas i za djecu našu! Ne želimo biti samo puki promatrači ovih događaja jer vidjet ćemo sve ono što smo puno puta do sada vidjeli i doživjeli. Želimo ovim današnjim danom otvoriti vlastito srce i uvijek iznova biti zahvaćeni i poneseni snagom Otkupljenja. U dubini vlastitog srca u liku Krista raspetoga promatrat ćemo i doživjeti Krista Uskrsloga. Krista koji je jedini sposoban unijeti novost, radost i svježinu u svačiji život.

Želio bih ove Cvjetnice, na pragu Velikog tjedna da svaki od nas jer smo učenici Isusa Krista, ne budemo tek jedan lik iz  ove drame koju smo slušali, ili puki promatrač iz zavedenog mnoštva. Volio bih da neki ovovjekovni novi Pilat ne opere ruke nad nepravdom, već pronađe hrabrosti za iskoraka u suprotnom smjeru, pa makar ga to koštalo i udobne sudačke stolice i karijere. Da poštuje svoju ljudsku i vjerničku savjest pa makar visio na stupu srama i poniženja. Istina nije čaša vode kojom se može oprati nepravedne krvave ruke. Volio bih da se neki njegov učenik odvaži javno, jasno i glasno danas reći: «Da, ja poznajem toga čovjeka», ja sam njegov, ja sam katolik, ja poštujem svoju vjerničku savjest pa što koštalo da koštalo i sav pripadam Njemu i Crkvi usprkos otporu i poniženjima koja proživljavam u ovome svijetu. Isuse ti si jedini Put, istina i Život, makar se toliki dizali protiv Tebe i tvog naučavanja, sebi na propast! Volio bih da revni nasljedovatelji Krista farizejski ne posegnu odmah za mačem u prvom susretu s onima koje je život udaljio od Izvora vječne ljubavi. Volio bih da neki Baraba odluči umrijeti za pravednika. Volio bih da uspijemo nadvladati san da se današnji Cirenci dragovoljno ponude pomoći opterećenima križem i životom. Volio bih da se i poneki muškarac odvaži upitati «žene na putu» kako je moguće pobijediti strah pred krvnicima. Volio bih da prijatelji daju poljubac koji neće biti izdaja. Volio bih da u ljudskim životima novac ne igra glavnu ulogu. Volio bih da svaki kršćanin, da svaki od nas može bez pridržaja zamahnuti maslinovom granom jer je susreo Spasitelja i Spasenje.

Dopustimo mu da ponovno svečano uđe u naš život. Priznajmo ga jedinim spasiteljem, prijateljem i Bogom. Dopustimo mu da nas ozdravi od svega onoga što ne spada u „kuću Božju“. Podijelimo s njim kruh posljednje večere, da bi njegova ljubav ostala u nama.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

28 − = 26